Jedan od pionira ovog postupka čak je nagrađen Nobelovom nagradom. Primjenjivala se na nasilnim bolesnicima, na „problematičnim“ ženama, neposlušnoj djeci… Njena popularnost počivala je na kobnoj zabludi: to što je uklanjala simptome nije značilo da je i liječila.

Na stolu je martelo i predmet koji bi svako zamijenio za razbijač leda. Januar je 1946. u Washingtonu i Walter Freeman, 51-godišnjak s bradom u stilu jarca i retorikom uličnog prodavača, sprema se u podrumu bolnice St. Elizabeths izvesti svoju omiljenu demonstraciju.

„Gospodo“, obraća se okupljenim doktorima, „ono čemu ćete svjedočiti revolucioniraće liječenje mentalnih bolesti.“ S teatralnim gestom podiže metalni instrument. „Kompletna transorbitalna lobotomija za manje od deset minuta, bez skalpela i bez opšte anestezije.“

Pacijent, muškarac srednjih godina sa hroničnom shizofrenijom, leži bez svijesti nakon elektrošok terapije. Freeman uvodi „razbijač leda“ iznad kapka, gura ga do baze lobanje i jednim snažnim udarcem čekića probija kost. Potom pomjera instrument s jedne na drugu stranu, kidajući veze između frontalnog režnja i ostatka mozga.

„Gotovo!“, ushićeno uzvikuje. „Još jedan mozak izliječen.“ Ono što ne spominje jeste da uništava dio mozga koji nas čini onim što jesmo: našu ličnost, sposobnost planiranja, emocije. To nije bila terapija, već isključenje.

Lobotomija je najkontroverznija operacija u istoriji, isprepletena zabludama. Najčešća je da su lobotomirani pacijenti završavali u vegetativnom stanju, nalik zombijima. Ali mnogi su izgledali „normalno“: govorili su, radili, smiješili se na porodičnim fotografijama. Ono što su izgubili bila je ličnost, kreativnost, sposobnost da vole.

Takođe se vjerovalo da je lobotomija rezervisana za nasilne bolesnike i opasne psihopate. U stvarnosti, masovno se primjenjivala na „problematične“ žene, nestašnu djecu, homoseksualce, sufražetkinje i sve koji su osporavali društvene norme. Freeman je lobotomirao djecu od pet godina zbog „hiperaktivnosti“ (danas bi to bio ADHD) i domaćice zbog „seksualne hladnoće“. To nije bila medicina, već društvena kontrola.

Freeman se hvalio da je stvorio tehniku koja liječi mentalne bolesti u korijenu. Ali nije liječio ništa: jednostavno je brisao dio mozga koji nas čini ljudima. Kako je tada jedan kritičar rekao: „To je kao da liječite glavobolju tako što odsiječete glavu.“

Priča je počela u Portugalu s Antóniom Egasom Monizom, neurologom koji je 1935. očajnički tražio put do slave. Godinama je proučavao cerebralnu angiografiju, ali mu je trebalo nešto spektakularnije. Inspiraciju je dobio na Neurologškom kongresu u Londonu, kada je čuo Amerikanca Johna Fultona kako opisuje pokuse na dvije čimpanze, Becky i Lucy. Nakon što im je prerezao veze između frontalnih režnjeva i ostatka mozga, njihovo ponašanje se smirilo.

Moniz je uvjerio neurohirurga Almeidu Limu da izvede prvu leukotomiju na pacijentici s depresijom i paranojom. Rezultate je opisao kao „ohrabrujuće“, iako je trećina pacijenata bila lošije nego prije.

Lobotomiju je u svjetski fenomen pretvorio Walter Freeman. Za razliku od introvertnog Moniza, bio je ekstrovertan, karizmatičan i opsjednut publicitetom. U partnerstvu s neurohirurgom Jamesom Wattsom, razvio je pojednostavljeni postupak. Godine 1945. osmislio je transorbitalnu lobotomiju, kroz očnu duplju, umjesto otvaranja lobanje.

„Toliko je jednostavna da je svaki ljekar može izvesti“, hvalio se.

Putovao je u svom „lobotomobilu“, kombiju prepunom instrumenata, i obavljao desetine operacija dnevno. Rekord mu je bio 25 lobotomija u jednom danu.

Najpoznatiji slučaj bio je Rosemary Kennedy, sestra Johna F. Kennedyja. Mladu ženu s blagim poteškoćama u razvoju i mogućim bipolarnim poremećajem otac Joe Kennedy dao je lobotomirati 1941. godine kako bi „smirio“ njeno ponašanje. Operacija, izvedena uz lokalnu anesteziju, bila je jeziva: Freeman je rezao dok su od nje tražili da moli i pjeva. Kada je govor postao nerazumljiv, znali su da su „odrezali dovoljno“. Rosemary je ostala s mentalnim kapacitetom djeteta od dvije godine i ostatak života provela izolovana u samostanu.

Ironija je da je portugalski neurolog Egas Moniz 1949. dobio Nobelovu nagradu za medicinu „za terapeutski značaj leukotomije u određenim psihozama“. Nobelov komitet decenijama kasnije priznao je da je nagrada bila „preuranjena“ i „zasnovana na nedovoljnim dokazima“.

Između 1935. i 1975. izvedeno je oko 70.000 lobotomija u Americi i Evropi. Nisu bile zakonom zabranjene, ali su napuštene kada su se pojavili antipsihotici poput hlorpromazina. Epoha lobotomije bila je dio šire ofanzive da se ljudski mozak „osvoji“ između 1940. i 1970. Psihijatrija je izgubila poštovanje prema najkompleksnijem organu u univerzumu i krenula da ga bombarduje s tri oružja: hirurgijom, hemijom i električnom strujom.

Manijakalni domovi bili su prepuni, vojnici su se vraćali iz Drugog svjetskog rata s traumama, etički komiteti nisu postojali. Konkurencija između metoda bila je surova: lobotomija, barbiturati i elektrošok borili su se za prevlast. CIA je, u međuvremenu, kroz program MK-Ultra eksperimentirala s LSD-om, nadajući se kontroli uma. Na kraju je pobijedila hemija: pilule su bile jeftine, masovne i donosile ogromne profite farmaceutskim kompanijama.

(ABC)