Iako zvuči krajnje bizarno iza ove izreke se zapravo krije interesantna istorijska priča.

Smatra se da izraz ima makedonske korijene, a tamo je postojao običaj da se duševni bolesnici, koji su se često i histerično smijali, liječe uz molitve nad brašnom od kojih su zatim pravljeni hljepčići.

Jedna teorija kaže da porijeklo ovog neobičnog izraza treba tražiti još u Staroj Grčkoj.

Ljudi su tada vjerovali da božanstva, kao i ljudi, umiru. Ona to čine u jesen i ponovo se rađaju s proljeća.

Ipak, preko zime, dok su stari bogovi mrtvi, a novi još nisu rođeni, duše mrtvih izlaze na svjetlost dana, a jedina zaštita od njih za žive je smijeh i radost.

Zato je to vrijeme kada razuzdane povorke svečara idu ulicama, igraju po trgovima i obilaze naselja.

U tim povorkama naročito mjesto zauzilami su likovi budala, dvorskih luda i ostalih lakrdijaša kojima je smijeh bio nezaobilazni način teranja straha.

A kako su se ove "lude" često posipale brašnom, da bi bile bele kao mrtvaci koje ismijavaju, ovdje treba tražiti korijene izreke "smije se k'o lud na brašno".