Prije nego što su dobile imena, imale su inicijale. Bile su tu beba A, beba B, beba C i beba D – a njihovo rođenje iz jednog jajeta u Lansingu, Mičigen, 19. maja 1930. godine, proglašeno je modernim čudom.

Ali mračno naslijeđe takozvane „kuće užasa“ u kojoj su odrasli ostalo je sačuvano dugo u 21. vijeku.

Sve je počelo u 1930. godini, kada je Velika depresija visila u vazduhu, a 79.000 ljudi koji su tada živjeli u Lansingu – glavnom gradu Mičigena – očajnički su tražili razlog za slavlje.

Među njima je bio Karl Morlok, 41-godišnji nezaposleni fabrički radnik, i njegova supruga Sejdi, medicinska sestra deset godina mlađa od njega, koja je bila trudna sa tolikim stomakom da je vjerovala da očekuje blizance.

Tada nije bilo ultrazvučnih pregleda, ali Karl, vatreni beli suprematista, nije bio srećan zbog pomisli da njegova supruga rodi više od jednog djeteta istovremeno. Vjerovao je da je to znak niskog obrazovanja i nešto što se dešava uglavnom crnkinjama.

„Zar nisi bjelkinja?“, kaže se da je vikao na svoju poodmaklo trudnu ženu, prema biografiji Morloka koju je 2023. godine napisala Odri Kler Farli, „Djevojke i njihova čudovišta“. „Šta će pomisliti da je moja žena? Kučka?“

Djevojčice su rođene mjesec dana prije vremena i zaprepastile su gradske medicinske timove, a Istorijsko društvo Velikog Lansinga proglasilo je njihovo rođenje prvim identičnim četvorkama na svijetu.

Sejdi je željela da svojim kćerkama da imena Džin, Džejn, Džun i Džoan. Ali lokalne novine „Lansing Stejt Džurnal“ organizovale su takmičenje u imenovanju djevojčica, na koje je pristiglo 12.000 prijava.

Pobjednica je bila desetogodišnja Nensi Hejns, kćerka ljekara koji je porodio četvorke. Izabrala je četiri imena koja su počinjala sa E, V, S i H – što se poklapa sa inicijalima bolnice E.V. Sparou gde su rođene.

Bili su glavna tema razgovora u gradu – i nije prošlo mnogo vremena prije nego što je Lansing počeo da ulaže u njihovu budućnost. Lokalne vlasti su usvojile rezoluciju kojom se Morlocima omogućava da se usele u veću kuću, koja bi bila besplatna godinu dana.

Ta kuća se zvala Ist Saginav Strit 1023 u Lansingu, koja se tokom narednih decenija pretvorila u njihovu „kuću užasa“.

Bebe su postale poznate ličnosti mnogo prije nego što su mogle da puze, a ljudi su prolazili kolima ili se redali blizu trijema da bi ih vidjeli.

Kompanija za prevoz kočija iz Masačusetsa donirala je dječija kolica napravljena po mjeri sa četiri sjedišta, mještani su dolazili sa poklonima, a biznismeni su otvorili bankovne račune za svako dijete.

Karl je postao poznat kao „veseli Karl, tata četiri vrste“ u vijestima – i brzo je shvatio da može da iskoristi izvanredno rođenje svojih kćerki, postavivši znak koji je dozvoljavao posjetiocima da uđu u kuću Morloka da ih vide za 25 centi.

Ali mračna strana njihove slave brzo je postala jasna. Ubrzo nakon njihovog rođenja, baka djevojčica je pustila dvojicu muškaraca u kuću.

Muškarci su zgrabili dvije bebe i htjeli su da pobjegnu kada je Karl ušao na vrata i uplašio ih.

Od tog trenutka, njihov otac je patrolirao kućom i baštom sa sačmaricom i svake noći spavao sa revolverom ispod jastuka.

Bio je zaštitnički nastrojen prema svojim kćerkama – ali iz svih pogrešnih razloga.

„Morloci su imali reputaciju „sveameričke porodice“, rekao je američki akademik dr Farli za „Mejl on Sandej“. „Novine, lokalne i nacionalne, pisale bi jedan članak za drugim o ovim djevojkama – sve je bilo savršeno.“

Ali nije bilo tako. Sve je bilo užasno.

Kada su imale manje od godinu dana, Karl, rođen u Njemačkoj – glasni pristalica Adolfa Hitlera – kandidovao se za ulogu policajca u Lansingu, visoku poziciju u gradskoj policijskoj upravi.

Koristio je fotografije svojih kćerki u svojim predizbornim reklamama, uz slogan: „Cijenićemo vašu podršku.“

Pobijedio je sa velikom većinom i držao je tu funkciju 26 godina, što mu je omogućilo da uručuje naloge, obavještenja i druge pravne dokumente, kao i da nosi pištolj i značku.

Sa svojim novostečenim moćima, uložio je svoje resurse u svoje kćerke i obučio ih da budu scenska trupa. Do sedam godina, obilazile su muzičke dvorane širom Srednjeg zapada, zarađujući stotine svojim usklađenim haljinama, namještenim osmesima i izvođenjem patriotskih, religioznih melodija.

Van scene, njihovi životi nisu bili pjesma i igra. Što su starije postajale, to je njihov otac više kontrolisao sve što su radile.

Karl im je napisao listu od 20 pravila, koja su uključivala zabranu nošenja pantalona, proslavljanja praznika, prijateljstva, vikend zabava, časova plivanja, rođendanskih zabava, piknika, crkvenih aktivnosti – i svakako bez momaka.

Nikada se nisu smjeli vjenčati niti imati djecu – iako je Sara na kraju bila jedina koja je to učinila nakon očeve smrti 1957. godine.

Karl se toliko trudio da održi „čistoću“ svojih kćerki da je čak naložio hirurgu da obreže Vilmu i Helen – uobičajena medicinska procedura za „prekomjerno seksualizovane“ žene u to doba – kako ne bi mogle da masturbiraju.

Uklonio je sva vrata u kući kako bi mogao da ih gleda kako se presvlače ili idu u kupatilo, čak i kada mijenjaju higijenske uloške.

Njegovu opsesiju njihovom djevičanstvom podsticali su nacistički strahovi od miješanja rasa, pa ipak, kako je dr Farli istakao: „Mediji su uvijek prikazivali djevojke kao simbole veselog bijelog američkog djevojaštva, a tokom rata i kao borce protiv fašizma.“

Kasnije se ispostavilo da, iako Karl nikada nije silovao svoje kćerke, on bi ih „mazio“ kako bi provjerio da li im je dozvoljeno da se druže sa muškarcima; ako bi se suprotstavile njegovim udvaranjima, zaključio je da moraju biti „dobre djevojke“.

Do trenutka kada su Morločke četvorke napunile 24 godine, one su se sve teže borile sa svojim mentalnim zdravljem – koje je ubrzo dijagnostikovano kao šizofrenija. Sve su, osim Sare, primale elektrokonvulzivnu terapiju. Sve su svoje dvadesete godine provodile u psihijatrijskim ustanovama i van njih.

Međutim, čak i tokom bolesti, korišćene su kao pioni. Upućeni su u Nacionalni institut za mentalno zdravlje, novoformirano tijelo u Merilendu, gdje ih je tim od 30 istraživača, predvođen dr Dejvidom Rozentalom, proučavao od 1955. do 1958. godine.

Kulminacija ovog istraživanja bila je knjiga dr Rozentala iz 1963. godine pod oštrim naslovom: Genainove četvorke: Studija slučaja i teorijska analiza nasleđa i okruženja kod šizofrenije. Morlocima je dat pseudonim „Genain“ – grčki za „strašno rođenje“ – kako bi zaštitili svoj identitet.

Djevojčice su ponovo pozvane 1980-ih i 1990-ih na dalja istraživanja. Bile su podvrgnute lumbalnoj punkciji – medicinskom postupku za prikupljanje tečnosti iz njihovih kičmi – kao i testovima krvi, urina i hormona. Međutim, prema riječima dr Farlija, „niko se nije potrudio da shvati šta im je zaokupljalo misli“.

Tri od njih – Edna, Vilma i Helen – na kraju su smještene u psihijatrijsku bolnicu Nortvil, u predgrađu Detroita, koja je zatvorena 2003. godine.

Jedina koja je nastavila da vodi ono što bi se moglo opisati kao gotovo normalan život bila je Sara. Nakon očeve smrti, našla je posao kao pravna sekretarica i daktilografkinja u Vašingtonu.

Godine 1961. upoznala je Džordža Kotona, oficira američkog vazduhoplovstva, na crkvenoj grupi i vjenčali su se iste godine. Imali su dva sina – od kojih je jedan, Vilijam, umro od side 1994. godine – i kćerku, koja je umrla na rođenju. Njihovo jedino preživjelo dijete je Dejvid Koton, koji sada ima 55 godina i živi u Kantonu, u Mičigenu.

„Da moj deda, Karl, nije umro, ne bih danas bio ovdje“, rekao je za „Mejl on Sandej“. „Moja majka se nikada ne bi udala dok je bio živ. On je očigledno bio đavo koji je vršio tako ekstremnu kontrolu nad svojim kćerkama.“

„Nikada nije želio kontakt sa mnom, ali sam ostao veoma blizak majci. Ona je bila voljena osoba, koja je nekako stekla perspektivu svog života uprkos svemu kroz šta je prošla.“

Godine 2015, Sara je napisala memoare, „Morločke četvorke: Sestre azbuke“, u kojima je prešla preko mnogih jadnih detalja njenog ranog života.

Jedini trag o njenom traumatičnom odnosu sa ocem nalazi se u jednom odlomku u kojem je napisala: „[Osjećale smo se] kao limeni vojnici koji marširaju po očevinim pravilima. Bilo je pomalo tužno odrastati. Osjećale smo se tako ograničeno.“

Bila je puna hvale za svoju majku koja je umrla 1983. godine – iako je Sejdi od tada bila predmet kritika jer nije pokušala da zaustavi brutalnost svog muža.

„Naša majka nas je oblačila u lijepe male identične heklane džempere i kape u proljeće i ljeto, ili sniježne pantalone zimi“, napisala je Sara u svojim memoarima. „Onda bi pažljivo smjestila dvoje od nas okrenutih ka drugoj dvojici u kočiju i otišli ​​​​u lijepu šetnju po bloku.“

Nadživjela je svoje sestre za više od 20 godina. Edna je umrla 1994. godine, Vilma 2002. godine, a Helen 2003. godine.

U kasnijim godinama, Sara se otvorila dr Farliju i redovno su razgovarali telefonom – posljednji put samo dvije nedjelje prije njene smrti. „Sara nikada nije imala snage da napiše memoare u kojima će sve otkriti“, rekla je dr Farli.

„To jednostavno nije bilo u njenoj prirodi. Njen otac je bio čudovište, a majka se očigledno slagala s tim donekle, ne samo iz finansijskih razloga.

„Sarina hrišćanska vjera joj je bila toliko važna. Vjerovala je da će Bog imati posljednju riječ – i toga se držala do kraja.“

(Stil)