Kada je Sali prvi put oteta, Nabokov se čitavu deceniju mučio s romanom koji je pokušavao da napiše. Radni naslov bio je „Kraljevstvo pored mora“ i govorio je o čovjeku koji je bio opsjednut mladom djevojkom.


Autor je vodio računa o adolescentskom slengu i stavovima; čitao bi tinejdžerske časopise i čak je išao u školu za djevojčice, govoreći da želi upisati svoju kćerku (on čak nije ni imao djece). Vodio je beskonačne bilješke.


Do 1948. Nabokov je objavio dva romana na engleskom i imao je naviku da škraba bilješke na indeksnim karticama dok je pisao. Njegova supruga Vera bi zatim otkucala te škrabotine u obliku rukopisa prije nego što bi on nastavio i spalio bilješke. Ali zaplet „Kraljevstva kraj mora“ ga je zabezeknuo.


Nešto u vezi s njegovim romanom nije bilo u redu – nije bilo potpuno. Više puta, kada je izgubio nadu da će dovršiti svoju priču, pokušao je spaliti rukopis. Vera je spasila otkucane stranice iz plamena, znajući da je nedovršeno djelo nešto posebno.


Onda, jednoga dana, nakon što je objavljeno da je Sali Horner tragično poginula u saobraćajnoj nesreći, Nabokovu je pala ideja na pamet. Na jednu od svojih bilješki upisao je nešto o „robu u inostranstvu“ „moralnog prestupnika srednjih godina“ kojeg je sudija koji je izrekao kaznu „prozvao ’moralnim gubavcem’“.


Upravo ta bilješka je jedna od rijetkih koje je sačuvao. Ta jedna bilješka pokrenula ga je na kreativni nalet energije koji ga je odnio do posljednjih stranica knjige koju će 1953. godine odlučiti nazvati „Lolita“. Njegova knjiga je paralelna sa Selinom pričom i u suštini „mu je pomogla da transformiše djelomični rukopis s prajmerom za neuspjeh” u bestseler od 50 miliona primjeraka.


Stvar je u tome što Nabokov nikada nije priznao Salinu ulogu u pozadinskoj priči knjige. Kako se knjiga bliži kraju, narator (Humbert Humbert) se pita: „Da sam možda učinio Doli ono što je Frenk La Sal, 50-godišnji mehaničar, učinio 11-godišnjoj Seli Horner 1948.?”

Kako je oteta prava Lolita?


Bila je to 1948. godina, kada je 11-godišnju Seli Horner kidnapovao bivši osuđenik po imenu Frank La Sal.


Držao ju je u zatočeništvu skoro dvije godine, natjerao je da se javno pretvara da mu je kćerka, dok ju je seksualno iskorištavao.


Pa, kako se ovakva osoba dočepala Sali? Sve je počelo igrom Istina ili izazov... i Sali je izabrala izazov.

Ljetni odmor kao noćna mora


U junu 1948. Sali je poljubila majku za rastanak prije nego što je ušla u autobus u Kamdenu, Nju Džersi, koji je išao za Atlantik Siti. Ela, njena majka, kasnije je rekla kako je to putovanje imalo svrhu da njena kćerka dobije „mali odmor“. Nije ni shvatala da svoju kćerku šalje na put iz kojeg će nastati noćna mora.


Predala je Sali čovjeku koga je poznavala i kome je vjerovala, po imenu gospodin Vorner, ocu Salinog školskog druga koji ju je pozvao da se pridruži njihovom porodičnom odmoru na obali Džersija. Zašto bi Ela imala razloga za brigu?


Ne zaboravimo da je to bilo drugačije doba, a Vorner je bio posebno šarmantan kada je pozvao Elu i objasnio da on i njegova žena imaju „dosta mjesta“ za Sali u svojoj kući na plaži. Ali ljetni odmor nije bio ono što je gospodin Vorner imao na umu. Ela od tada nije vidjela svoju kćerku skoro dvije godine.


Vidite, nije bilo gospodina Vornera. Međutim, postojao je čovjek po imenu Frank La Sale. Osuđeni silovatelj, Frank je bacio oko na Sali. Jedanaestogodišnja Florens Sali Horner živjela je u Kamdenu sa starijom sestrom i majkom udovicom Elom. Ela je izdržavala svoje kćerke radeći dugo kao krojačica.


Frenk je zapravo promatrao Sali neko vrijeme prije nego što je počeo „ljetni raspust“. U martu 1948. ta učenica petog razreda, želeći da pripadne popularnim djevojčicama u svom razredu, prihvatila je izazov da ukrade nešto – bilo šta – iz lokalnog Vulvorta.

Dakle, Seli je ukrala svesku od pet centi i stavila je u svoju školsku torbu. Trenutak kasnije, zgrabio ju je stariji muškarac grubog izgleda. Rekao joj je: „Ja sam agent FBI, a ti si uhapšena". Nepotrebno je reći da je mlada Sali bila izbezumljena. Bila je naučena da se pokorava autoritetu i da sluša starije.

florece-sally-horner.jpg


Seli nije imala pojma da je ovaj "agent FBI" u stvari 53-godišnji bivši osuđenik, tek izašao iz državnog zatvora. Čovek je osuđen po pet tačaka optužnice za silovanje zbog „prisilne intimnosti” sa djevojčicama od 12 i 14 godina. Bio je upravo takav čovjek kakvog svaki roditelj želi daleko od svoje djece.


I evo ga, hvatajući Sali za ruku. Rekao joj je da ima kolege u FBI-u koji takve lopove šalju u popravni dom "očas posla". Tada je Sali briznula u plač. Dakle, Frenk joj je ponudio da se nagodi...


Frenk je sklopio dogovor: ako mu obeća da će ga poslušati kada dođe po nju, pustiće je... ovaj put. I jeste. Pustio ju je da ode, samo da bi se pojavio nekoliko mjeseci kasnije da bi je „provjerio“.


U junu se ponovo pojavio dok je sama išla kući iz škole. Ovog puta je bio ozbiljan i neće je samo pustiti da prođe sa upozorenjem. Rekao joj je da traži Vlada Sjedinjenih država, i da će morati da laže majku da bi otišla tamo.


Plan je bio da prevari njenu majku sa pričom – porodičnim odmorom sa drugom iz škole. Seli je kasnije rekla istražiteljima: "Ako bih se vratila kući, došli bi po mene, a ja bih tada otišla u zatvor... Vlada mu je naredila da me zadrži i brine o meni, tako je rekao".


Tako je - rekao joj je to. I vjerovala je u to. Nakon Elinog telefonskog razgovora sa "gospodinom Varnerom", pustila je kćerku da uđe u taj autobus i krene na, kako je mislila, lijep kratak odmor (i možda jedna usta manje za hranjenje na neko vrijeme).



U početku je zvala i pisala



14. juna, Seli i Frenk su se prijavili u iznajmljenu sobu u pansionu nekoliko blokova dalje od plaže. Ubrzo su se njih dvoje predstavljali kao otac i kćerka. Pobrinuo se da joj dozvoli da pozove majku i pošalje joj pisma, barem prvih šest nedjelja.


Zatim, 31. jula, Sali je pisala svojoj majci, rekavši joj da ide u Baltimor. Obećala je, međutim, da će uskoro doći kući. A potom je rekla kako "više ne želi da piše".


U ovom trenutku Ela je zaista počela da brine. Pa je pozvala policiju u Kamdenu. 4. avgusta, policajci su otišli ​​da posjete povratnu adresu sa Selinih pisama. Pronašli su sobu u kojoj je par boravio, u kojoj su još uvek bila dva spakovana kofera i fotografija koju Ela nikada ranije nije vidjela.


Slika je prikazivala Seli na ljuljaški, nasmejana, u haljini, čarapama i par sjajnih lakiranih cipela. Policiji je bilo jasno da su Frenk i Seli napustili prostoriju u žurbi, bez vremena da ponesu svoje stvari sa sobom.


"Nije čak ni stigao da uzme svoj šešir", izvijestile su vlasti. Sljedećeg dana počela je policijska potraga u osam država, a ta fotografija djevojke na ljuljašci pojavila se u novinama širom zemlje.


Optužba za otmicu je podignuta protiv Franka La Salea – osuđenika koji očigledno nije trebalo da bude pušten iz zatvora. U međuvremenu, Sali i njen „tata“ su upravo stigli u Baltimor, gdje je mogao da sprovede svoje bolesne i izopačene planove. Silovanja su počela u Baltimoru.


Postala je Madeleine LaPlante



"Prvi put je bio u Baltimoru odmah nakon što smo tamo stigli", rekla je Seli policiji. "I od tada takođe." Frank je iznajmio stan u trospratnoj kući od cigli. Čak je našao i posao za sebe i upisao Seli u katoličku gimnaziju.


Smještena je u šesti razred i dobila lažno ime: Madeleine LaPlante. Frenk je radoznalim komšijama ispričao svoju priču – da se razveo od svoje degenerisane i bolesne žene kako bi svojoj djevojčici dao stabilniji dom upravo ovde u Baltimoru.


U Kamdenu, detektivi su radili na Selinom slučaju. Do marta 1949. tužioci su optužili Franka "u odsustvu" za otmicu. Prijetila mu je kazna od 30 do 35 godina zatvora. Frenk, koji je čuo vijesti, odlučio je da je vrijeme da ponovo krene na put.


Sali je, u svojoj naivnosti, i dalje vjerovala da je Frenk agent FBI. Nije mislila da je sumnjivo što su sada morali da se presele na zapad. Krajem aprila našli su se u Dalasu. Na putu do tamo, Sali je napunila 12 godina.


Sve vrijeme, njih dvoje su se i dalje predstavljali kao otac i ćerka. Sada u Dalasu, preselili su se u park prikolica, gde je Frenk tvrdio da je udovac po imenu Planeta. Seli je napustila ime Madlen i počela da se zove svojim imenom, Florens.


Frenk je počeo da radi kao mehaničar dok je Seli krenula u sedmi razred katoličke škole. Kuvala bi im jela, pa čak i peciva. "Izgledali su srećni i potpuno posvećeni jedno drugom", rekao je anonimni komšija istražiteljima. Druga komšinica, s druge strane, nije bila tako sigurna...


Rut Janiš je rekla policiji: "Nikada nije ispuštao Sali iz vida, osim kada je bila u školi", rekla je ona. Žena sa prirodnim majčinskim instinktom, Rut je pokušala da izvuče istinu iz mlade djevojke, ali bezuspješno.


Rut je na kraju ignorisala svoje unutrašnje zvono za uzbunu. Ona i njena porodica su odustali, krenuli dalje i odvezli svoju prikolicu u San Hoze u Kaliforniji. Tamo je Rut pisala Franku o nekim prilikama za posao. U februaru 1950, 20 mjeseci nakon otmice Sali, ponovo ju je povukao iz škole.



Konačno se povjerila prijatelju



Prije nego što su napustili Dalas, Seli je odlučila da se povjeri novom prijatelju u školi, govoreći djevojčici šta joj je Frenk radio poslednjih godinu i po dana. Reakcija njene prijateljice bila je brza i stroga: "To je pogrešno i on mora to da prestane da radi," objasnila je drugarica Seli kasnije.


I tako, sa novom perspektivom na njenu situaciju, Sali je počela da odbija Frankovo napastvovanje. Ubrzo su bili u San Hozeu, gdje su odsjeli kod Janiševa, njihovih bivših komšija, u El Cortez Motor Innu.


21. marta, kada je Frenk napustio kuću u potrazi za poslom, Rut je pozvala djevojku. Konačno, Rut je izvukla istinu iz nje. Sali je ispričala Rut o tome kako ju je Frenk odveo, prijetio joj i koliko joj nedostaje majka.


Iz bilo kog razloga, nije rekla Rut o seksualnom zlostavljanju. Bez obzira na to, Rut je pomogla Sali da obavi međugradski poziv kod Al Panara, Salinog zeta. "Ja sam sa prijateljicom u Kaliforniji. Pošaljite FBI za mnom, molim vas!" Seli je viknula.


Dok je policija krenuli ka prikolici, Sali je bila van sebe. „Šta će Frenk uraditi kada sazna šta sam uradila?“ rekla je Rut. Pojavili su se lokalni policajci i odveli uplašenu dvanaestogodišnjakinju na sigurno.


U međuvremenu, policajci su istražili Frankovu mobilnu kućicu. Čim se vratio, tiho se predao. Kada je došlo vrijeme za razgovor sa Seli, šerif je morao da je pita čega se svi plaše…


Šerif je nježno pitao djevojku da li je njen otmičar „bio intiman“ sa njom. U početku je to negirala, ali je na kraju izašla sa istinom. U skloništu za djecu, gdje je smještena nakon hapšenja, "mnogo je brinula o tome da li će je njeni roditelji hteti nakon onoga što se dogodilo", rekla je nadzornica doma.


Vrativši se u Kamden, Ela je rekla: "Šta god da je uradila, mogu da joj oprostim". Bilo kako bilo, priča je dospjela u nacionalne vesti.


Cijela nacija je bila opčinjena pričom, a štampa je pratila svaki Salin potez. 31. marta 1950. fotografisali su Seli kako se ukrcava u avion da bi je odvezli kući. U Filadelfiji se ponovo sastala sa svojom majkom u suzama.


Što se tiče Franka La Salea, on je izručen Nju Džersiju. On je 3. aprila priznao krivicu i odmah je osuđen na 41 godinu zatvora. Njegova žrtva je bila pošteđena muke da svjedoči protiv njega na sudu.


Nepotrebno je reći da je šteta načinjena. Cijeli njen rodni grad znao je šta joj se dogodilo. Nažalost, tih dana žrtve silovanja su nosile značku srama. Povratak u malu sredinu bio je sam po sebi iskušenje.


Ako kidnapovanje i žrtva ponovljenih silovanja nije bilo dovoljno, u školi su je tretirali užasno. "Gledali su na nju kao na ku*vu", rekla njena poznanica. Tada nije bilo grupa za podršku žrtvama ili savjetovališta za traumu.


Sali je morala sama da se nosi sa posljedicama. "Nikad nije rekla da je tužna ili depresivna", rekao je Al Panaro, njen zet. "Ali ste znali da nešto nije u redu." Objasnio je kako je Sali bila prisutna u jednom momentu, a sasvim izgubljena u drugom.


Takođe je objasnio kako su Horneri sasvim prestali da pominju njenu otmicu. Jadna djevojka nije imala sa kim da priča o tome. Nije bilo druženja od srca, nije bilo psiholoških pregleda, nije bilo terapeuta – ništa. Seli je bila sama u svojim mislima i uznemirujućim sjećanjima...


U ljeto 1952. Seli, sada 15-godišnjakinja, i njena prijateljica Kerol odlučile su da vikend provedu negdje drugdje. Djevojke su otputovale u Vajldvud na obali Džersija. Kerol Tejlor, prijateljica koja je otišla sa Seli na posljednji odmor, rekla je da se ne seća zašto su tog ljetnjeg vikenda 1952. odlučili da odu u Vajldvud.


Bila je sredina avgusta, kada su vrućina i vlaga u Kamdenu bili nepodnošljivi. Ljudi nisu imali klima uređaj u svojim domovima, tako da je vikend na obali Džersija izgledao kao neko privremeno olakšanje.


U to vrijeme, par 15-godišnjakinja radile su kao prodavačice u apoteci Sun Rai u Hadonfieldu. Djevojčice su bile samo nekoliko nedjelja udaljene od prve godine srednje škole. Odlazak na obalu bio bi utočište od usamljenosti i izolacije koju je osjećala kod kuće.


Njih dvoje su se upoznali u osmom razredu (Sali je diplomirala u junu 1952. sa odličnim uspjehom). Kerol je bila sve što je Seli imala, a Seli je bila zahvalna što ima prijatelja kome je stalo do nje, uprkos njenoj prošlosti. Bili su prijateljice tek godinu dana, ali se Kerol povjerila, posebno tog ljeta, koliko je bila usamljena i koliko je čeznula za tim da ima dečka.


Problem je bio što su u Kamdenu svi znali za otmicu. Kod kuće, Sali su se zlobno rugali i dječaci i devojčice.


Kerol se divila Salinim manirima, njenoj ljubavi prema knjigama i njenom „sofisticiranom pogledu“. Djevojke su odlučile da uštede pare i kupe kartu za autobus.


I Kerol i Seli su imale par lažnih ličnih dokumenata pri ruci. Ali devojke nisu bile pijanice. Seli nikada nije dodirnula alkohol, dok je Kerol pijuckala povremeno pivo ili vino.


Razlog zašto su ponele lične karte je da bi mogli da uđu u plesne klubove. Klubovi kao što su Bamboo Room, Riptide ili Bolero svi su zahtevali da korisnici budu punoletni. A devojke su htele da plešu. Osim toga, svaki drugi učenik srednje škole imao je lažnu ličnu kartu - zašto ne bi?


Bilo je lako, kako je Kerol kasnije objasnila. Sve što je trebalo da urade bilo je da odu u gradsku vjećnicu, zatraže verziju svog izvoda iz matične knjige rođenih u veličini kartice, podese datum, izbijele ga i zatim ofarbaju u zeleno (sa bojama za hranu) i plastificiraju.


Petak je bio u znaku plaže i plesa cijele noći. U subotu, drugarice su se razišle, kada je Sali upoznala Edija. Ed Bejker je u to vrijeme imao 20 godina. Nije imao pojma ko je Sali Horner, „21-godišnjakinja“ iz Kamdena. Takođe nije znao da će biti posljednji koji će je vidjeti živu.


"Impresionirala me je kao prokleto fina djevojka", prisjećao se Bejker kasnije. „Ko traži da vidi izvod iz matične knjige rođenih kada izađeš sa djevojkom?“ Takođe se prisjetio događaja tog vikenda, koji se pokazao kao poslednji Sali.


Bejker je voleo da se vozi do Vajldvuda svakog ljetnjeg vikenda. Živeo je punim plućima i zapeo je za Selino oko. I on je bio privlačan, visok, tamni stariji momak. Rekla mu je da ima 17 godina; "izgledala je tako", rekao je.


Nakon susreta na plaži, ostatak dana i večeri proveli su zajedno. Sljedećeg jutra su čak otišli ​​u crkvu. Ako se nešto dogodilo u subotu uveče između njih, Seli nikada nije rekla Kerol o tome.


Međutim, Seli je zamolila svoju najbolju prijateljicu za veliku uslugu - da li bi bilo u redu da se Kerol sama vrati u Kamden? Sali bi otišla sa Bejkerom u njegov rodni grad Vajnlend i odatle uhvatila autobus kući za Kamden.


"Ona je stvarno, stvarno, željela da ide kući sa njim", prisjeća se Kerol. "Mislila je da je tako fin."


Bejker je pitao Sali da li želi da se provoza prije nego što se vrati u Kamden. Nijedan od njih još nije htio da se oprosti. Nešto posle ponoći 18. avgusta, dok je Bejker jurio neosvetljenim autoputem sa dve trake, udario je u zadnji deo pokvarenog kamiona.


Suvozačka strana je preuzela najveći dio udarca, a Seli je odmah umrla. Bejker je, s druge strane, preživio da ispriča priču. Slomio je lijevo koleno, dobio 15 šavova na desnoj ruci i bio je prekriven posjekotinama i modricama.


Spasilačkim jedinicama trebalo je više od dva sata da oslobode Selino tijelo iz olupine. Glavu joj je smrskao zadnji dio kamiona, koji je nakon sudara prošao kroz šoferšajbnu. Oštećenje na njenom licu bilo je toliko teško da je bilo teško identifikovati je u mrtvačnici.


Umjesto da još jednom traumatizira Elu Horner, Al Panaro je otišao u mrtvačnicu. „Jedini način na koji sam znao da je to Sali,“ rekao je, „je bio zato što je imala ožiljak na nozi. Nisam mogao da razaberem po njenom licu."


Kod nje je pronađena njena lažna lična karta. Zbog toga su prvi izveštaji vijesti pogrešno izvještavali o njenoj starosti (kao 21). Trebao je trenutak da svi shvate ko je ona.


Kerol se probudila ujutru 18. avgusta tako što je njena majka vikala: „Neko te traži preko telefona!“ Poziv je bio od detektiva koji je želio da zna da li je bila sa Seli Horner prethodne noći.


„Da, bila sam“, odgovorila je Kerol.


„A znate li s kim je bila?“


"Da, znam. Zašto me to pitaš?"


Kerol spusti slušalicu i okrene Selin broj. Odgovorila joj je majka.


„Zdravo, gospođo Horner. Gdje je Sali? Da li je već ustala?"


Ela je počela da jeca i rekla Kerol za Salinu smrt. Kerol, koja je u početku bila u stanju šoka, na kraju je zajecala zajedno sa majkom svoje najbolje prijateljice. „Plakala sam i plakala i plakala“, sjećala se Kerol.

(Stil)