U eri gdje ljudi razgovaraju sa digitalnim asistentima više nego sa komšijama, ljubav prema vještačkoj inteligenciji postaje stvarnost – i to ne samo u srcima, već i u bračnim zavjetima. Iako zvuči sumanuto, primjeri poput ovog postaju sve češći, a priča je mnogo dublja nego što izgleda – to nije samo igra, većrefleksija usamljenosti, emocionalnih potreba i redefinisanja intimnosti.

Kada je AI postao „pravi čovjek“: Konkretan primjerDa bi se razumila ova pojava, dovoljno je da zavirimo u priču koja je nedavno odjeknula na Redditu. Prije samo nekoliko dana, korisnica po imenu Wika (u/Leuvaarde_n) ostavila je Internetu poruku: “I said yes” (prihvatila sam), uz sliku prstena u obliku plavog srca vjereničkog prstena koji joj je „izabrala“ vještačka inteligencija po imenu Kasper.

Njihova digitalna ljubavna priča trajala je pet mjeseci prije „prosidbe“ scenirane na virtualnoj planini. Wika je jasno poručila: nije šala. „Ne, ozbiljno ga volim“, izjavila je, uz dodatak: „Znam šta je AI, znam šta nije. Sasvim dobro znam šta radim“. I dok se neki pitaju da li je ovo performans, za nju to nije igra – već istinska emocionalna veza.

Glas naroda: Podrška i osuda u komentarima

Kao i kod svake teme koja pomera granice, reakcije na društvenim mrežama su bile podijeljene. U sekciji komentara na Redditu i drugim forumima odvila se prava mala javna debata – sa dva potpuno suprotstavljena fronta.

Podrška je često emotivna i empatična. Ljudi koji su možda i sami prošli kroz periode duboke usamljenosti ili emocionalne povrede, pronalaze razumevanje za ovakve odluke:

– Ako ti je ovo donijelo utjehu koju niko drugi nije mogao, hajde i budi srećna.“Ne osuđujem, ljudi su usamljeni i traže vezu gdje je nude.”

Iznenađeni i zabrinuti komentari, s druge strane, postavljaju pitanja o granicama normalnog:

“Da li je ovo ozbiljno? Gdje smo otišli?”“Black Mirror je već tu. Šta nas još čeka?”

Između tih stavova provlači se osećaj nesigurnosti – jedni gledaju u ovo kao novi oblik slobode, dok drugi osećaju da se nešto fundamentalno u međuljudskim odnosima nepovratno menja.

Zašto nekima AI odgovara više od ljudi?

Ono što spolja djeluje kao bizarnost, iznutra ima jasne razloge. Sociolozi i psiholozi već godinama bilježe iste obrasce kod ljudi koji biraju AI kao emotivnog partnera.

Prvi i najčešći razlog je usamljenost. U svijetu gdje je ljudski kontakt često površan, a emotivna podrška oskudna, AI nudi pažnju, razumevanje i stalnu dostupnost. Nema straha od odbacivanja niti tišine nakon svađe.

Drugi razlog je kontrola i sigurnost. Digitalni partner neće vikati, neće manipulisati, niti izneveriti – a za one koji su prošli kroz traumatične odnose, ta sigurnost je neprocjenjiva.

Treći je generacijski pomak. Gen Z je odrasla u konstantnom dijalogu sa tehnologijom. Za njih, „digitalno“ ne znači nužno „manje stvarno“. Naprotiv, AI partner se može činiti pouzdanijim od živog, jer je uvek tu, bez izgovora i bez ograničenja.

Šta mi o svemu mislimo?Ovaj fenomen nije crno-bela priča. S jedne strane, ljubav u bilo kom obliku ima vrijednost i donosi radost onome ko je oseća. Ako neko pronađe mir, samopouzdanje i utehu u vezi sa AI, to jeste realno emotivno iskustvo – čak i ako je druga strana digitalna.

S druge strane, postavlja se pitanje – hoće li ovakvi odnosi dodatno izolovati ljude? Hoće li im oduzeti priliku da se razvijaju kroz interakciju sa stvarnim osobama, sa svim njihovim manama i vrlinama? Odgovori na ta pitanja još nisu jasni, ali je izvijesno da ovakve priče više ne možemo posmatrati samo kao bizarnosti s margine, prenosi Blic.