U jednoj radnoj akciji u Zenici, na koju je slučajno naišao novinar ekipe „Tatabrada“, pronađena je nesvakidašnja životna priča Ahmeta, 72-godišnjeg radnika i neostvarenog pjevača kojeg je prije više od 40 godina lično zvao Šaban Šaulić!

"Volim da radim uvijek, rad me održava“, kaže Ahmet skromno dok pomaže komšiji postavljajući skelu.

Zdravlje ga služi, bolesti nema, a snage mu, kako sam kaže, ne manjka. Iako bi još mogao da radi, sada to čini samo kada osjeti da nekome može pomoći:

"Imam osjećaj i želju da čovjeku izađem u susret."

Ahmet je u životu izgradio tri kuće, sve opremio, djeci pomagao kolima, kućama, grijanjem.

"Petoro djece… malo su me 'izderali', ali Bože moj, dužan sam djeci pomoći", govori uz osmijeh.

Od sedamnaeste godine u građevini, sve zna, sve je prošao i kako kaže: "Teško je kad čovjek na više mjesta ulaže svoj novac, ali uspio sam."

A ono što ga izdvaja od drugih jeste glas.

Kao dječak je pjevušio, za svoju dušu, a ubrzo su ga počeli pozivati da zapjeva u društvu.

"Nisam dugo pjesmu naučio, ali kad kažu ‘aj zapjevaj’ – ja zapjevam", priznaje. Ljudi su ga znali kao pjevača, iako on to nikad nije ozbiljno želio da postane.

Prekretnica je mogla da bude sedamdesetih godina, kada ga je u Brizniku čuo sam Šaban Šaulić.

"Ispred doma kulture gdje sam pjevao bio je Šaban. Prišao mi je i rekao: 'Momče, evo ti adresa i broj telefona, da si se nacrtao kod mene u Beogradu.“

Ipak, Ahmet nikad nije otišao.

"Nije mene to vozilo", kaže kroz smijeh.

Njegova pjesma ostala je za društvo, za prijatelje, a talenat koji je mogao da postane karijera, ostao je priča o skromnosti, izboru i ljubavi prema običnom životu.

Ostao je vjeran radu, porodici i onome što mu srce najviše traži, da bude tu za ljude.

Ahmetovu priču možete čuti ">OVDJE.