Velibor "Boro" Spužić je rođen 10. novembra 1934. godine u Orahovcu na Kosovu. Otac Todor i majka Olga Spužić imali su šestoro djece, 4 ćerke i 2 sina. Velibor je bio peto dijete u porodici, ali niko nije mogao ni sanjati da će "Boro" postati legenda jugoslovenske muzike.
1941. godine porodica Spužić mora da se seli sa Kosova i nastanjuju se u Ćićevcu.
Četiri godine po dolasku u Ćićevac u dječijoj igri penjući se na drvo, Bora je pao i iščašio kuk. Posljedica toga je da mu je lijeva noga kraća za 25 centimetara. Mnogo kasnije Kvaka je izjavio da je samo jednom na jednom koncertu negdje u Bosni čuo iz publike pogrdne riječi na račun svog hendikepa.
Sljedeća pjesma koju je otpjevao na tom nastupu je bila "Nesrećno detinjstvo". Poslije toga je pola publike bilo sa suzama u očima.
[caption id="attachment_214230" align="alignnone" width="900"]
Foto: Printscreen[/caption]
Iz Ćićevca se porodica seli za Zemun u Hercegovačku ulicu, ali ubrzo prelaze u Požarevac, gdje mu se otac zapošljava kao činovnik u poreskoj upravi.
Kao dijete, Bora počinje da uči da svira na komšijskoj harmonici. Bio je član KUD-a "Abrašević", odakle je ponio i nadimak "KVAKA", ali ne zbog hoda ili naglašenijeg nosa, već zato što ga je drugar tako nazvao želeći da kaže da je fakin (mangup).
Napušta četvrti razred gimnazije školske 1952/53 godine i ulazi u svoj prvi kafanski angažman.
U kafani "Dunav" u Velikom Gradištu kupuju mu harmoniku, koju treba da otplati sviranjem, i da u kafani ostane da isplati posljednju ratu. U ovoj kafani počeo je i da pjeva, naročito meksičke pjesme. U njoj je dobio i autogram od Cuneta Gojkovića, tada prvog srpskog pjevača meksičkih uzavrelih melodija.
Dva braka su kratko trajala
Godine 1956. Kvaka se ženi sa Jelicom koja mu rađa ćerku Svetlanu. Poslije dva mjeseca od Svetlaninog rođenja, Bora i Jelica se razvode, a Svetlanu uzima Borina majka Olga.
Zatim se ženi Verom koju je sreo u kafani Novi Beograd.
1968. godine dogodilo mu se nekako u isto vrijeme prva ploča i drugi razvod. Pjevao je u Pančevu u Domu armije.
Tu ga pronalazi Budimir Buca Jovanović, tada već poznati kompozitor narodnih pjesama. Kvaka tada sa Budimirom snima svoju prvu singl ploču za Jugoton, na kojoj se nalaze četiri pjesme:
- Dođi ublaži bol srca mog
- Oj Dunave plavi
- Na rastanku
- Kad dođe dan
Kvaka ovu svoju prvu ploču snima u 34 godini života i stiče veliku popularnost, ponajviše zahvaljujući pjesmi "Na rastanku (Pođimo u krčmu staru)". Ova ploča je prodata u 400.000 primjeraka. imala je srebrno i zlatno izdanje. Priča se da su ljudi čekali u redovima da bi je kupili.
U ljeto te 1968. godine Rade Mumin, direktor Beogradske estrade, ponudio mu je ugovor i tako je dočekao bijeg iz kafane.
Kasnije je Rade izjavio: "Kvaka je jugoslovenski Tom Džons, a američki Rej Čarls. Gdje god se pojavi, moji pjevači imaju tremu i zato mora uvijek posljednji da pjeva".
Te 1968. godine je imao prvi ozbiljniji nastup u Domu sindikata sa pjesmom Buce Jovanovića sa ove ploče "Pođimo u krčmu staru" i napravio je lom.
U ovom periodu imao je mnogo upona i padova, novac se mnogo i brzo zarađivao, ali još brže trošio. Kvaka je uvijek volio kafanu i dalje je često pjevao u njima kao i na svadbama i vašarima.
1975. godine snima narodnu pjesmu "Navali se Šar planina" za novu kuću, PGP RTB, i obnavlja svoju posustalu popularnost i vjeru u sebe.
Narednih godina izdaje singl ploče:
- O mladosti,
- Neću te kleti draga,
- Dođi, doći ljubavi (festival Sabor '75).
Zenit i kraj karijere
Narednih dvadeset godina obilježili su usponi i padovi Kvake. Nerijetko je mijenjao izdavačke kuće, imao je razne duete u tom periodu, da se izdvojiti onaj sa Marinkom Rokvićem.
Rokvić, tada pjevač u povoju, pitao je Kvaku da li može da snimi "Za sina da nađem majku, ne mogu nikada" pjesmu na nekoj svojoj kompilacijskoj ploči, što mu je ovaj odobrio nadajući se da pomaže mladom pjevaču.
Ali, Jugodisk, Kvakina izdavačka kuća, iz tehničkih razloga kasni sa pločom više od četiri mjeseca, a Marinko Rokvić pred novu 1983. godinu snima ploču sa tom pjesmom, ali pod nazivom "Da volim drugu ne mogu" , i ploča se već u januaru 1983. pojavljuje na tržištu i doživljava veliki uspjeh, a Kvakina ploča kada se pojavila aprila iste godine, ostaje totalno nezapažena.
Marta 1998. godine održan je veliki homanitarni koncert u "Hali sportova" u Požarevcu. Sav prihod je bio usmjeren na Kvakino liječenje. Najzaslužniji za održavanje koncerta su Zoran Kalezić i Zorica Brunclik.
17. Februara 1999. dobio je epi-napad, dolazi do preloma potkoljenice lijeve noge, te biva hitno podvrgnut operativnom zahvatu u Požarevačkoj bolnici. Radi se o onoj nozi koja mu je kraća i koja ga je mučila i proganjala, poslije pada u ranoj mladosti i iščašenja kuka, kroz cijeli život.
Umro je 9. marta 2002. godine u 8 časova u 68. godini života.
Za njega su govorili da je pjevač s' dušom. Čak je pred njim položila oružje i Tereza Kesovija. Ostala je zabilježena njena izjava: "Svi mi, pjevači zabavnih i narodnih pjesama, pjevamo sa manje ili više uspjeha, ali Kvaka pjeva sa toliko duše da poslije njegovog nastupa mi ostali nemamo šta da tražimo."
Zvali su ga doktor za kafanski štimung. To je bio teren na kojem ga je bilo nemoguće nadmašiti.
Na Hit paradi 1980, jedan njegov kolega je izjavio "Kvaka je mrak, za sve nas. Gdje se on pojavi, nema nama mjesta."
BONUS VIDEO:
