Olivera Marković bila je jedna od najsjajnijih zvijezda srpske pozorišne i filmske scene, žena impresivne karijere i dubokog umjetničkog senzibiliteta. Rođena 1925. godine u Beogradu, od rane mladosti je kročila u svijet umjetnosti, a već 1951. postala je stalna članica Beogradskog dramskog pozorišta, gdje je tokom narednih decenija ostavila neizbrisiv trag. Sa više od 150 odigranih uloga u pozorištu i više od 50 snimljenih filmova, Olivera je ne samo oblikovala glumački izraz svog vremena, već i podigla standarde umjetničkog angažmana. Malo je poznato da je, pored glumačkog dara, posjedovala i izuzetan muzički talenat – bila je pjevačica raskošnog glasa, posebno poznata po izvođenju ruskih romansi i šansona.


Ali možda ono najdublje što je nosila u sebi nije bilo uloga, niti melodija, već poštovanje i duboka emocionalna povezanost sa tradicijom, sjećanjima i velikim ličnostima srpskog glumišta.

Posljednje sjećanje


Olivera je preminula u 86. godini, a 1. oktobra iste godine održan je program posvećen njenom životu i djelu u Muzeju Narodnog pozorišta. Na kraju programa, njen sin, poznati reditelj Goran Marković, obratio se okupljenima i predao muzeju nekoliko ličnih predmeta koji su pripadali njegovoj majci.


U kutiji koju je donio nalazili su se predmeti na prvi pogled svakodnevni – kutija za nakit, vizit-karta, vještačke trepavice koje je nosila na sceni. Ali među njima, jedan papir je posebno privukao pažnju – požutjela, pažljivo sačuvana umrlica Žanke Stokić.


Papir koji pamti


Goran Marković je tom prilikom ispričao dirljivu anegdotu: umrlicu je njegova majka uzela sa drveta još davne 1947. godine, nakon sahrane Žanke Stokić. Bila je to tada još mlada Olivera, tek udata za kolegu Radeta Markovića, koja je stajala u masi ljudi koji su se okupili da isprate veliku glumicu na vječni počinak. Među mnogim vijencima i plakatima, sa jednog drveta je skinula mali papir – svjedočanstvo o životu i smrti žene koja je bila simbol pozorišta jedne epohe. I čuvala ga je. Šezdeset godina.


Zašto baš umrlica? Nije to bila obična uspomena. Bio je to tiho svjedočanstvo poštovanja, sećanje na nepravdu i na veličinu. Žanka Stokić nije bila samo slavna glumica i prva nezaboravna "Gospođa ministarka" – ona je bila simbol ženske hrabrosti i tragičnog sudbinskog obrta.


Žankina kazna i smrt – rana jednog vremena


Poslije Drugog svetskog rata, Žanka je optužena za saradnju sa okupatorom jer je tokom rata igrala u pozorištu. Nije imala pravo na odbranu, niko je nije branio. Suđena je pred Sudom za suđenje zločina i prestupa protiv nacionalne časti, i 3. februara 1945. godine, osuđena na osam godina gubitka nacionalne časti i prisilni društvenokoristan rad – čišćenje ulica Beograda.

Kaznu je izdržavala ćutke, ponosno i dostojanstveno, kao što su to činile mnoge žene koje su živjele između svjetla scene i sjenke istorije. Kada joj je kazna istekla, stigla joj je poruka da se može vratiti u pozorište. Kažu da je ta vijest bila posljednja koju je čula – umrla je tri dana kasnije. Iscrpljeno tijelo nije izdržalo.


Njena sahrana bila je, po riječima starih Beograđana, veličanstvena, dostojna veličine kakva je Žanka bila. Takvu masovnu tihu tugu grad nije vidio još od sahrane Đure Jakšića.


Između dvije ministarke – tiha lojalnost


Olivera Marković, tada mlada glumica, bila je jedna od mnogih koji su stajali kraj tog kovčega. I dok su godine prolazile, u njenoj karijeri došla je i uloga koju je nekada igrala Žanka – Gospođa ministarka Branislava Nušića. Igrala ju je dostojno, svjesna da korača stazom koju je druga žena prva trasirala, sa svim svojim teretom, slavom i žrtvom. Ta veza nije bila formalna – bila je emotivna, gotovo sestrinska.

I možda baš zbog te nepravde i divljenja koje je gajila, Olivera je sačuvala umrlicu – kao glas protiv zaborava. Da svjedoči, tiho i bez patetike, o tome kako umjetnost zna da pamti i ono što društvo želi da zaboravi.


Kutija nije bila obična kutija – bila je srce jedne umjetnice.


Kada su predmeti iz Oliverine kutije položeni u muzejsku vitrinu, nije to bio kraj jedne priče, već početak druge. Jer stvari koje ljudi čuvaju decenijama govore više o njima nego bilo koji intervju, fotografija ili priznanje.


A umrlica Žanke Stokić, izblijedjela i stara, bila je Oliverin način da kaže: sjećam te se, i nisam ti zaboravila ono što su drugi htjeli da izbrišu.

(Kurir Stil)