U srcu balkanskih planina, u doba kada je zima trajala po pola godine, a hljeb bio luksuz, postojao je običaj o kome su se priče šaputale uz vatru. Strašan, nestvarno surov i danas teško pojmljiv običaj zvao se lapot.

Iako zvuči kao mit ili upozoravajuća legenda, lapot je običaj o kojem su etnolozi ostavili zapise, a sjećanja se i dalje prenose u nekim zabačenim predjelima Srbije. On otkriva koliko je borba za preživljavanje ponekad umjela da zasjeni samu čovječnost.

Šta je, zapravo, bio lapot?

Lapot je označavao ubistvo starijih i nemoćnih članova porodice – obično kada više nisu mogli da rade, kada je nestalo hrane, ili kada su, po mišljenju zajednice, „više uzimali nego što su davali“. Zvuči užasno, jer i jeste. U vremenu kada je svaki zalogaj bio pitanje života ili smrti, ljudi su činili ono što danas nazivamo — nezamislivim.

Običaj se, prema zapisima, primjenjivao u nekim dijelovima istočne i južne Srbije. Sam čin bio je brz, ali jezivo ritualizovan: starijem muškarcu — najčešće ocu ili djedu — stavljala se pogača na glavu kao simbol posljednjeg obroka, a zatim bi ga rođeni sinovi, ponekad i uz saglasnost starješina sela, udarcem čekićem ili kamenom usmrtili.

Prema pisanjima T. R. Đorđevića iz 1918. godine o običajima brdskih predjela okoline Zaječara, ubistvo bi bilo izvršavano sjekirom ili motkom, i cijelo selo bi bilo pozvano da prisustvuje događaju. U nekim mjestima bi stavljali kukuruznu kašu na glavu osobe prije ubistva da bi na taj način pokazali kako kukuruz ubija starce, a ne oni sami.

Ova legenda ima svoj korijen u narodnim pričama o rimskoj vlasti i lokalnim tvrđavama kojima su gospodarili, a antropolog Senka Kovač u jednoj studiji o starenju pominje da se u Istočnoj Srbiji imenom "lapot" naziva običaj ubijanja starih.

Običaj je bio zastupljen i u makedonskom Torbešiju (oblast Skoplja), dijelovima Crne Gore (pleme Pješivac) i zapadnoj Bosni i Hercegovini. Ubijanje su najčešće vršili sinovi i rođaci uz prisustvo cijelog sela. Seoski telal bi išao od kuće do kuće i vikao: "Lapot je u toj i toj kući, dođite na podušje."

Na različite načine su ubijali starce: u Homolju odrubljivanjem glave sjekirom ili plugom, u Timoku motkom, u Makedoniji klanjem, u Crnoj Gori udarcem u potiljak, dok su u Bosni trovali. Vjerovalo se da ih poslije smrti čeka bolji život, pa su starci ponekad čak i blagosiljali svoje sinove uz riječi: "Sine moj, da si živ i zdrav mnogo godina i da dočekaš starost, pa i tebe sin ovako da isprati na onaj svijet."

Široj javnosti je ovaj običaj postao poznat 1972. godine, kada je Goran Paskaljević snimio film Legenda o lapotu, piše Magazin novosti.