Bila je to ljubav kakva se pamti – nježna, uporna, tiha, ali snažna kao stijena. Dragana i Ljuba upoznali su se još kao studenti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Ona je voljela ruske klasike i miris kave u rano jutro. On je pisao pjesme u bilježnicu s tvrdim koricama i vjerovao da je ljubav veća od sudbine.

Njih dvoje su devet godina živjeli u ritmu koji su samo oni razumjeli. Nisu nosili iste boje, nisu dijelili hobije, ali su se savršeno slagali. Nedjeljom su šetali Kalemegdanom, ljetovali u Grčkoj, a zimi zajedno kupovali knjige na buvljaku. Ljubav bez buke, bez velikih riječi. Ljubav koja se podrazumijeva.

Ali život je imao drugačije planove.

Jedne jeseni, kad su već ozbiljno govorili o braku, Dragana mu je rekla da je dobila poslovnu ponudu iz Australije. Njezina sestra već je godinama bila tamo, posao je bio odličan, a prilika rijetka. Ljuba je šutio. Nije je nagovarao da ostane. Nije joj rekao da ne ide. Samo je rekao: „Ako je tebi tamo dobro, i meni će biti.“

Rastali su se bez drame, bez posljednjeg zagrljaja koji traje duže nego što treba. Samo jedno „čuvaj se“ i osmijeh koji je više ličio na grimasu. Nisu se više čuli. Vrijeme i daljina učinili su svoje. Dragana je otišla, a Ljuba je ostao – u istom stanu, s istim navikama i istom tišinom u kojoj se svakog jutra pitao gdje je ona sada.

Prošlo je petnaest godina. Ljuba je u međuvremenu promijenio posao, oženio se i razveo, izgubio oca, napisao dvije zbirke pjesama i prestao vjerovati da će je ikada više vidjeti. Prestao je tražiti njezino ime na internetu. Prestao njegovati nadu.

Sve do tog jutra.

Uzeo je novine samo da prelista vijesti. I onda – kao da mu je netko izbio zrak iz pluća – među osmrtnicama, ugledao je njezino ime. Dragana Jovanović, 1978–2024. Ispod – „Tvoja sestra Mila, kum Željko i svi koji su te voljeli.“

Zaledio se. Počeo je čitati ispočetka, pa još jednom. Sve se poklapalo: ime, prezime, godište, čak i grad. Sve, osim jedne stvari – ona nikada nije spominjala sestru Milu. On je znao za sestru u Australiji, Jelenu. Ali Mila?

Cijeli tjedan prošao mu je u nevjerici. Nije mogao ni jesti ni spavati. Vratio se mislima unazad, svemu što su prošli, svemu što nije rekao. Osjećao se kao da mu je netko, po drugi put, iščupao srce – ovaj put zauvijek.

Ali tog petka navečer, u nekom naletu ludila i potrebe da zna, otvorio je Facebook i upisao njezino ime. Profil pod imenom Dragana Jovanović bio je zaključan, ali... fotografija – bila je ona. Starija, ali to su bile te oči, onaj osmijeh koji se uvijek pojavi samo s jedne strane usana.

Napisao je kratku poruku:

„Oprosti… Znaš li da je u novinama objavljena osmrtnica za Draganu Jovanović, tvoje godište, tvoj grad… Ne mogu disati već danima.“

„Ljubo, ja sam živa. To nisam bila ja. I meni su troje ljudi javili u roku od sat vremena. Djevojka istog imena, istog prezimena, istog godišta – ali nije iz moje obitelji. Bila je to slučajnost. Strašna, jeziva slučajnost.“

BONUS VIDEO: