Prije više od jednog vijeka objavljen je članak koji i danas ostaje iznenađujuće aktuelan.

Naziv grada na Vrbasu već dugo izaziva nedoumice pri pisanju. Jezički priručnici dopuštaju obje varijante — i Banjaluka i Banja Luka — ali njihovo pravilno mijenjanje kroz padeže često zbunjuje čak i lingviste iz regiona.

U broju 13 iz 1907. godine, list „Otadžbina“ donosi tekst pod naslovom „Banja Luka, a ne Banjaluka“. Iako je napisan prije više od sto godina, članak je i danas zanimljiv jer rasprava o tome kako treba pisati ime grada i dalje traje.

Autor ističe da su stranci u prošlosti često kvarili domaće nazive mjesta, pa ih pisali i izgovarali na način koji narod uopšte ne koristi. Navodi primjere poput Bilek, Čajnica, Konjica, i dodaje da je slična situacija i sa imenom Banja Luka.

Prema tekstu, stanovnici ovog grada prvi dio imena — banja — doživljavaju kao pridjev koji se mijenja. Bilo je raznih pretpostavki o porijeklu: Vuk Karadžić je smatrao da dolazi od pridjeva bajni, drugi su mislili da potiče od imenice banja, a treći od bajin. No, nijedno od tih tumačenja, prema autoru, nije tačno.

On tvrdi da naziv grada potiče od starog srpskog pridjeva, čija se upotreba pominje i u povelji Kulina bana i u povelji Stefana Kotromanića. Pošto je porijeklo pridjeva veoma staro, pretpostavlja da je i ime grada nastalo davno.

„Ovo je pravi pridjev koji je nekada u srpskom jeziku živio, a sačuvao se do danas samo u imenu ovoga mjesta. Narod ga osjeća kao pridjev i mijenja ga, ali je izgubio svijest o tome šta znači. Imena mjesta čuvaju svoj starinski oblik — jezik se može mijenjati, ali imena ostaju ista. Tako je i ovdje: Banja Luka znači samo banova luka“, navodi autor.

U nastavku teksta daje i primjere pravilnog mijenjanja kroz padeže: Banja Luka, Banje Luke, Banjoj Luci, kao i izvedene oblike banjolučki, Banjolučanin itd. Autor takođe naglašava da upravo tako govore svi stanovnici ovog grada.

List „Otadžbina“ počeo je izlaziti u junu 1907. godine, a glavni urednik bio je Petar Kočić.