U srpskoj narodnoj tradiciji, večernji sati su bili vrijeme kada kuća „diše tišinom“. Dan za rad, pjesmu i galamu završavao se sa prvim mrakom, a sve što dolazi poslije zalaska sunca bilo je obilježeno mirnoćom, sabranošću i blagim rečima. Zato su stariji često govorili djeci i mladima: „Nemoj da pjevaš kad padne veče.“ Nije to bio hir, ni praznovjerje, već dio nepisanih pravila o ponašanju u domu – pravila koja su štitila ritam porodice, dušu kuće i nevidljive granice između dana i noći.
Veče nije vrijeme za pjesmu – već za smirenje
Pjevanje, igranje, zviždanje i glasno smijanje uveče smatrani su neprikladnim u većini srpskih sela. Postojalo je vjerovanje da pjesma „raznosi dušu“ i da, ako se uveče pjeva, čovjek noću ne može da spava, a ujutru će se probuditi tužan ili bolestan.
Govori se da su se duše pokojnika tada približavale kući, i da nije dobro izazivati buku, jer se ne zna kome se pjesma obrati. Posebno se izbjegavalo da se pjevaju tužne ili ljubavne pjesme, jer se vjerovalo da u tišini noći emocije dobijaju snagu koju čovjek ne može da podnese.
Prag, prozori i tišina – svetinje večeri
U večernjim satima nije se sjedilo na pragu, jer se smatralo da je to vrijeme kada „svijet prolazi“, i da je prag granica koja se mora poštovati. Prozori su se zatvarali, svjetla gasila ranije, a razgovori svedeni na najpotrebnije. Tišina doma bila je pokazatelj unutrašnjeg reda i poštovanja prema vremenu koje ne pripada svakome.
Starije žene bi govorile:
„Kad padne veče, nemoj da zoveš nikog po imenu. Ne znaš ko još sluša.“
Ne pjeva se ni za trpezom uveče
Osim zabave, izbjegavalo se i pjevanje za stolom kada padne mrak. Govorilo se da pjesma uz večeru donosi nemir u kuću, naročito ako neko u porodici nije tu ili je bolestan. U selima oko Ivanjice i Prijepolja vjerovalo se da ako dijete pjeva dok jede uveče, „zvaće gladne iz prošlog svijeta“.
Pjesma ima svoje vrijeme – kao i ćutanje
Ujutru se pjevalo uz posao, u polju, na proslavama, oko ognjišta – pjesma je bila izraz snage i radosti. Ali uveče, kuća je imala pravo na mir. Bilo je dozvoljeno da se zapjeva samo tiho, pred ikonom, ili u molitvi, jer se vjerovalo da tada čuju oni kojima se pjesma ne govori naglas.
Danas zaboravljeno, ali ne bez razloga
U vremenu kad je buka postala svakodnevnica, običaji poput ovog mogu djelovati zastarjelo. Ipak, u svojoj srži, ovo pravilo učilo je porodicu da poštuje noć, dom, emocije i druge ukućane. Možda nećemo prestati da pjevamo uveče – ali možemo da se sjetimo da postoji vrijeme kada pjesma treba da utihne, da bi duša stigla da čuje sebe.
Jer kako su stari govorili: „Nema lijepe pjesme bez tihe noći prije nje.“
