Postoji priča koja je nadživjela svoje junake, gradove i vijekove — priča o ljubavi, ljepoti i ponosu, o jednoj djevojci čije je ime postalo simbol nečeg više od romanse. Njeno ime bilo je Zona, a njena ljepota toliko čuvena da se o njoj govorilo po cijeloj Srbiji, kao o nekoj bajci iz stvarnog života. I dok su mnogi mislili da je Sremčeva Zona Zamfirova samo plod mašte velikog pripovjedača, istina je mnogo uzbudljivija: iza svake rečenice stajala je stvarna sudbina, stvarna ljubav i stvarna bol.

Između redova romana kuca srce Jevrosime Kijametović i šapuće uspomena na dane kad su djevojke nosile svilene šalvare, a ljubav se krila ispod jeleka. I možda zato, ni poslije više od jednog vijeka, priča o Zoni ne blijedi — jer je napisana iz života, a ne iz mašte.

Upravo ona je inspirisala i legendarnog reditelja Zdravka Šotru da stvori film koji i dalje drži rekord po gledanosti u čitavom regionu.

Prva Zona bila je nevjerovatno lijepa

Prava Zona Zamfirova bila je toliko lijepa, da se o njoj pričalo širom Srbije. Dugo se čak i među učenim ljudima nije znalo da je Stevan Sremac svoje najbolje djelo napisao na osnovu istinitog događaja koji se odigrao u Prištini krajem XIX vijeka. Cijelu priču Sremac je čuo od Branislava Nušića, koji je 1895. bio srpski konzul u Prištini. Nušić se u ovom gradu družio sa viđenijim Srbima, a posebno sa čorbadžijom Zamfirom Kijametovićem, ocem 13 djece, među kojima je bila Jevrosima. Otac ju je iz milošte zvao Zona.

„Vi današnje djevojke odma’ sve na megdan, a mi smo znale da sve sakrijemo u jelečiće. Ej, pusta mladost“, ovako je u dubokoj starosti svojim unukama u Beogradu pričala Jevrosima Kijametović, zvana Zona.

Prema pisanju Nušića i još nekih poznavalaca dešavanja u Prištini, priča ide ovako:

Kad je napunila šesnaest godina, Zoni nije bilo ravne po ljepoti u Prištini i nadaleko. Zamakla je za oči svojoj momčadiji u ovom gradu, ali najviše Maksimu, sinu Koste Gapića, kujundžije. I ona je njega begenisala. Voljeli su se i tu su ljubav kazivali samo pogledom kad bi s večeri on prolazio, a ona ga na kapidžiku očekivala.

Cijela Priština je to znala, pa je i pjesma ispevana. Znali su to i roditelji Zonini i Maksimovi, i prećutno su to odobravali. Ali ubrzo dođe do svađe čorbadžije Zamfira i esnaflije Koste, u dućanu ovog drugog. Na početku je njihov razgovor bio sasvim bezazlen, kakav može biti između prijatelja, ali se sve više zaoštravao. Na kraju, pale su teške riječi. Kosta poče da vrijeđa Zamfira, a ovaj odgovori: „Zar da dam moje dijete za tvojega sina. Daću gu rado za najsiromašnijeg momka, ali nikada za tvoga Maksima.“

Poslije ovoga Zona je tugovala. A Maksim i tugovao i smišljao osvetu. Sa drugom Zakom Škurtom izveo je otimanje djevojke. U tadašnje vrijeme djevojka kojoj bi se desilo tako nešto nazivana je „pobegulja“. Za nju, ali i za kuću iz koje dolazi, to je bila velika bruka i sramota. Znao je to i Maksim. Dugo je „pucala“ ova bruka po Prištini.

Sremac od Nušića čuo priču

Poslije dolaska iz Prištine, jedne ljetne večeri na Kalemegdanu, Nušić je u šetnji sve ispričao Stevanu Sremcu.

Kosta Dimitrijević, novinar „Politike” i poznavalac Sremčevog djela, piše:

„Slušajući Nušićevo pričanje, Sremac se oduševio i zamolio prijatelja da mu dozvoli da obradi ovu priču. Jedini uslov koji je izrekao Nušić bio je da u djelu ne spominje Prištinu, jer je u kući čorbadžije Zamfira mnogo dobrih kafa popio! Naravno, Nušić nije želio da još više osramoti svog dobrog prijatelja. Sremac je na to odgovorio: ‘Odvešću ja tvoju Zonu u moj lijepi Niš. Neće je tamo ni rođeni tatko prepoznati.’“ Tako je nastala jedna od najljepših Sremčevih pripovijedaka iz starog Niša.

Na rukopisu Zone Zamfirove radio je od 1898. do 1903. godine. Sremac je, ipak, zamislio priču u kojoj se sve završava srećno. Čorbadžija Zamfir nije imao kud i, poslije podvale, dao je kćer za Maneta. Ali u stvarnosti je bilo drugačije.

Poslije bruke i sramote koju je porodici Zamfir priredio Maksim, Zona je ipak imala dosta prosaca. Ali ona nikog nije htjela. Čorbadžija Zamfir, na kraju, održa riječ koju je dao u Kostinom dućanu. Zona se udala za siromašnog i lijepog mladića, šnajdera Aleksu Grbića.

Mladi supružnici Aleksa i Zona preselili su se odmah u Prizren, gdje su izrodili tri sina i dvije kćeri — Dimitrija, Savu, Milku, Krstu i Danicu. Aleksa je 1913, prilikom pobune Albanaca, nastradao. Zona je zatim sa porodicom prešla u Uroševac, a za vrijeme okupacije 1943. došla je u Beograd. Prvo se nastanila u Resniku, pa na Zvezdari, i na kraju u 27. marta.

Zonin brat otkrio istinu o svojoj sestri

Istina o Sremčevoj Zoni Zamfirovoj nikada ne bi bila otkrivena da njen brat Dragutin Kijametović, sa kojim je i živjela do smrti, nije nagovorio da otkrije šta joj se dešavalo u Prištini krajem prošlog vijeka. On je ponešto znao, ali mu je sestra u proljeće 1952. ispričala sve. Zatim je pozvao Mišu Markovića, publicistu, da zapiše cijelu priču i sačuva je za buduća pokoljenja.

Zona Kijametović imala je ukupno devet unuka i 14 praunučadi. Jedna od praunuka dobila je ime Zona.

Kujundžija Maksim Gapić, kod Sremca čapkun Mane, nije se oženio Zonom već Cincarkom Zatom. Ubio se kao stariji čovjek pred rat. Aleksa Grbić, koji je u zbilji oženio Zonu, nastradao je prilikom albanske pobune u Uroševcu 1913. Stari čorbadžija Zamfir, zbog bruke, preselio se u Prokuplje, gdje je i umro. Zona je poslije dosta selidbi na kraju ipak imala lijepu starost. Umrla je 1952. u 75. godini, a sahranjena je na Novom groblju.

Ne znamo da li je Sremac znao ili nije šta se desilo sa pravim akterima njegovog romana. Bio je realista, ali očigledno nije volio nesrećne završetke. Ipak, jednu stvar nije izmislio, niti je morao da mijenja, teško da je i mogao i da je htio — a to je ljepota jedne djevojke, Prištevke Jevrosime zvane Zona.

Zoni nije bilo ravne po ljepoti i stilu. Imala je rumene usne i bijele kao somot obraze, koji su se nazirali kroz providnu maramu. I oblačila se lijepo. Nosila je šalvare od svile i bundicu od atlasa, a ispod nje jelek nabrekao pod jedrim devojačkim grudima.

S druge strane, Revija za njegovanje tradicije i očuvanje baštine Niša „Niški vesnik“ u novembru 2002. godine objavila je priču o „autentičnoj“ Zoni — Zojici Janković, kćeri Hadži Smiljana Jankovića.

„Vesnik“ na samom početku te priče negira ranije verzije o tome kako je autentična Zona u stvari živjela u Prištini, da se zvala Jevrosima Kijametović, a da je postala junakinja Sremčevog djela na osnovu priče Branislava Nušića koji je svojevremeno bio u diplomatskoj službi u tom gradu.

Prije toga je, inače, kako navodi „Niški vesnik“, u književnoj kritici bilo prihvaćeno mišljenje profesora Pavla Popovića da se autentična radnja romana Zona Zamfirova zapravo dogodila u Skoplju (P. Popović, „Čovjek i djelo“, Srpska književna zadruga, 1935. godine).

Po dolasku u Niš 1879. godine, Stevan Sremac je upoznao tada uglednog veleposednika, trgovca i industrijalca Gavrila Ganeta Jovanovića i njegovu prelijepu ženu Zojicu (Zojče), kćer niškog čorbadžije Hadži Smiljana Jankovića. Sremac postaje veliki prijatelj porodice Jovanović, ali se u toj porodici samo šaputalo i o potajnoj naklonosti profesora Sremca prema lijepoj i od njega dvije godine starijoj Zojici.

Stare Nišlije su čule i za priču da je i sam Hadži Smiljan „kriv“ što je ušao u Sremčev roman, jer mu se navodno pred smrt povjerio o događaju koji je tokom 1870. i naredne godine „potresao njegovu porodicu“.

Akteri su bili njegova tada sedamnaestogodišnja kći Zojica (uz koju je imao samo još jednog sina) i od nje petnaest godina stariji Gavrilo Gane Jovanović (1838–1902), ambiciozno i stasito momče iz obližnjeg sićevačkog sela Bancareva. I priča je onda dalje tekla.

Lijepi i vrijedni Gane dolazi u Niš i nalazi posao kod gazda Hadži Smiljana Jankovića, koji „nije znao šta ima“. Od predivne kuće sa doksatima i velikim dvorištem u Episkopskoj ulici, između Saborne crkve i tadašnje opštinske škole, pa do brojnih vinograda prema Bubnju, Gorici i Gabrovcu. Sam Sremac kasnije piše da je „Mane Zonu znao još kao derište, kao čupe ili čupence, kako su se tada nazivale šiparice“.

Maltene pod istim krovom bogatog Hadži Smiljana (čorbadžije Zamfira), stasavalo je dvoje mladih i lijepih — Zojče (Zona) i Gane (Mane). Bogata porodica u početku nije krila svoje simpatije prema vrijednom, naočitom i preduzimljivom seoskom momčetu pod svojim krovom, ali su te simpatije splasnule kada je buknula ljubav između dvoje mladih.

Smatralo se da je ta ljubav staleški neodrživa („zar čorbadžijska kćerka, za siromašno seosko momče?!“). I pokušaji roditelja da odvoje Zojče od Ganeta izazvali su dramatična događanja u porodici Janković.

Zojče i Gane vjenčali su se 1871. godine. Izrodili su sedmoro djece, od kojih je roditelje nadživjelo četvoro – Katarina (Rinka), Jovan, Hristina i Dragoljub. Oni su pak za sobom ostavili 12 unučadi. Gavrilo Jovanović je ubrzo uvećao Hadži Smiljanov imetak i kao Gavrilo Siljanić – Jovanović postao viđen niški trgovac, industrijalac i dobrotvor.

Ali srećan život Zojčeta i Ganeta, ipak, nije trajao dugo. Potresena viješću da je izgubila brata jedinca, Zojče (Zona) umire 1884. godine u 31. godini života, neposredno po rođenju svog posljednjeg djeteta, Dragoljuba. Gavrilo se ubrzo opet oženio, i zanimljivo je da se i druga žena s kojom je izrodio još petoro djece — opet zvala Zojica.