Njih 3 sestre godinama su živjele u stanu na čijoj fasadi je stajala riječ „Dobro“, a iza tih zidova odvijalo se nešto potpuno suprotno.

Otac, Mihail, bio je veliki vjernik na Facebook-u i na drugim društvenim mrežama, a monstrum kada se vrata zatvore. Poniženja, pretnje, zabrane, gladovanje, psihičko i fizičko nasilje, a na kraju i ono što nijedan otac ne bi smio ni da pomisli.

U julu 2018. godine djevojke su odlučile da sve završe. Nož, čekić i suzavac postali su njihovo oružje protiv oca. Tog dana, Mihail nije se probudio iz svog popodnevnog sna.

Njihov slučaj šokirao je Rusiju i podijelio javnost. Slučaj sestara Hačaturjan nije samo zločin — to je svjedočanstvo o tome dokle nasilje može da ide i kako žrtve ponekad vide samo jedan izlaz.

Život sa ocem monstrumom

Otac je imao jedno zvonce kojem bi zazvonio svaki put kada bi mu nešto zatrebalo, čaša vode, šolja čaja ili da se otvori prozor. Kada bi čule to zvonce njegove kćerke ili žena bi morale da ga bezpogovorno poslušaju i udovolje njegovom zahtjevu, njihov život je bio poput robinja koje su služile svog gospodara bez ikakvih prava.

Posao njegove žene bio je da u služi i rađa mu djecu, što je i radila. Zajedno su dobili 3 kćerke, kćerke koje su svoje djetinjstvo provele služeći čojveka koji je svakodnevno zlostavljao, dok se jednog dana nisu urotile protiv njega i dogovorile se da zajedno okončaju agoniju.

Njihova priča počinje u Moskvi 1996. godine, kada se 17-godišnja Aurelija došavši u Moskvu trbuhom za kruhom udala za dosta starijeg Mihaila Hačaturjana. Upoznala ga je dok se sa majkom Larisom vraćala sa pijace i on im je ponudio prevoz. Na početku na sastanke su išli sa zajedno sa majkom koja je bilatek nešto satarija od Mihaela. A čim su ostali sami Aurelija je zatrudnila i sa 18 godina rodila sina Sergeja.

Započeli su zajednički život sa njegovom majkom, sestrom i sestričinom u dvosobnom stanu.

Već na samom početku Aurelija je uvidela sa kim ima posla kada je dobila šamar samo zato što je obukla haljinu i željela da ode u posjetu majci. Mihail ju je tada ščepao za vrat i rekao: "Iz ove kuće više nikada nećeš izaći, jasno!?"

Uslijedile su godine uvreda i poniženja u njihovom braku, iako zakonski oni nikada nisu bili muž i žena, jer iako su se vjenčali u crkvi to papirološki nikada nije bilo regulisano.

Za sve to vrijeme ona nije imala prava da se prošeta sama ulicom ili javi na telefon, živjela je kao robinja koja je rađala dijete za dijetetom, prvo je stigla Kristina, pa Angelina, pa Marija. Kada je odbila da rađa više djece za Mihaila je to bio čin izdaje koji je plaćala surovim batinama usljed bolesne ljubomore svoga muža.

Mihail je više puta ponavljao prijetnju da će ih sve pobiti: "Ubaciću vas u auto i niko vas nikad neće naći"

Kako su djeca rasla atmosvera u kući postajala je još teža, kćerke nisu smele da idu u školu, verujući da ih tamo čeka loš uticaj, a ako bi ih majka pustila stan bi odjekivao udarcima i vikom. Sada su živjeli sami, bez njegove majke i sestre pa je brutalnost postala još veća.

Tada je nabavio i psa koga je volio više od svih njih zajedno, a jedno jutro je probudio sina prije zore i tjerao ga da ide psu da kupi hranu iako ništa u to vrijeme još nije bilo otvoreno. Uperio je Sergeju pištolj na slepoočnicu i brojao do tri. Nakon toga Sergej je pobjegao od kuće, spavao je na ulici, kod prijatelja, a ponekad ga je majka krišom puštala u kuću da prespava u sanduku sa posteljinom. Jedno jutro ga je pronašao i toliko se razbjesnio da je zaprijetio da će ubiti i njega i Aureliju bude li se to još samo jednom dogodilo.

Porodica Hačaturi živjela je u konstantnom strahu, neprestano su se skrivali, pravili tajne paktove i u strahu za sopstveni život.

Svoj bijes Mihail je najčešće iskaljivao na Aureliji, a jednom prilikom otišao je predaleko, tukao ju je do iznemoglosti, a onda joj je prislonio pištolj na slepoočnicu i rekao: "Ne dovodi me u iskušenje da napravim grijeh, odlazi!" Aurelija je prošaputala: "A djeca?" on je rekao: "Djevojčice ostaju samnom, bolje im je ovdje, ja ću im naći dadilje, kuvarice, učitelje, a ti nemaš šta da im daš!"

Aurelija je otišla nadajući se da će njenim odlaskom situacija u kući postati mirnija, misleći da je ona bila uzrok njegovog bijesa, ali prevarila se.

Mihail je u kuću uveo nova pravila. Kćerke su morale da stoje pred njim kao vojnici na smotri, a postojao je i spisak zabranjenih riječi, iz nekog razloga nisu smjele da izgovore: Bol, so, papuče i kamen, pa čak ni broj 68. Spavati i jesti mogle su samo kad on to dozvoli a ako bi prekršile neko pravilo kazna bi bila trenuna, šamar od kog bi im se glava okrenula. Dešavalo se i da im zabrani da sjednu ili da pojedu zalogaj, a to bi trajalo danima, Marija je jednom prilikom pisala pismo drugarici u kom joj je opisala kako je smršala jer pet dana nije smjela ništa da jede.

Jedini dan kada us djevojčice mogle da odahnu, bila je nedjelja, jer je to bio dan kada bi Mihail ceo dan provodio u crkvi. Bio je redovan u Jermenskoj crkve, ačesto je putovao i u Jerusalim. Na svom profilu na Facebooku gde se predstavljao kao Miša Jermenski imao je na stotine fotografija sa tih putovanja.

Imao je i dosta slika sa poznatim ličnostima, a čime se u životu bavio ostaje misterija. Govorio je da je biznismen, ali kojim biznisom se bavio idalje je nepoznato. Jedino što se znalo je da je izdavao stan koji je svojevremeno dobio kao izbjeglica za 40 000 rubalja mjesečno, pričalo se i da mu je iz inostranstva redovno stizao novac od nekoga komeje nekada učinio uslugu.

Navodno je bio i veliki dobrotvor i slao je donacije zatvorenicima, a mnogi su ga nazivali kriminalcem, a vozio je i luksuzan automobil registrovan na sestru invalida zbog pogodnosti koje to nosi. U toj mašini provodio bi sate, parkirao bi je blizu kuće i ljudi su ulazili i izlazili iz njegovog automobila ne prestano. Šuškalo se da je prodavao narkotike, ali to nije potvrđeno.

U stanu je držao čitav arsenal oružja kojim je stalno prijetio i povremeno pucao u prazno kroz prozor ne bi li dokazao svoju moć, a imao je i veze u policiji.

A ono najgore što se u toj kući dešavalo nakon što mu je supruga otišla je bilo to što ju je zamijenio sopstvenim kćerkama. Prvo je seksualno potčinio Kristinu, pa Angelinu, pa Mariju i to dok su još uvijek bile maljoletne.

Iz ovog sistemskog zlostavljanja rodila se mržnja koja se pretvorila u želju za osvetom

Djevojčice su iz protesta prestale da peru i čiste, kako za ocem i sobom, tako i za psom, zbog čega su dobijale brutalne uvrede i batine, otac ih je čak hranio psećim dlakama na silu, ali one su odbile da popuste. U kući punoj ikona, oružja i prljavštine vladala je samo mržnja.

U julu 2018. godine Mihail je otišao u bolnicu na liječenje, a kada se vratio bijes ga je preplavio kada je saznao da je na ime njegove kćerke Kristine stigla uplata od 12 000 rubalja, nije ga zanimalo što je to bila pozajmica od prijatelja, Mihail ju je optužio da je prostitutka.

Popodne 27. jula bilo je posljednje za Mihaila, nije ni slutio šta će mu se dogoditi kada je kao i obično legao da odrijema. Angelina i Marija uzele su iz njegovog automobila nož i čekić i kada se probudio i pozvao Kristinu u sobu i počeo da joj radi ono što nijedan otac nikada ne bi smio ni da pomisli da radi svojoj kćerki, nakon čega je vrijeđao i suzavcem isprskao lice usljed čega je dobila asmatični napad, tri sestre su donele odluku.

Danas će ga ubiti, nikome nisu pričale i nisu tražile saveznike, dale su mu lijek za smirenje da bi zaspao u svojoj fotelji ispred TV-a, onda su u sobu ule Angelina i Marija sa nožem i čekićem i počele da ga udaraju i ubadaju, kada se probudio i počeo da se tetura kao ranjena zvijer u hodniku ga je sačekala Kristina sa suzavcem. Zajedno su ga savladale i zadale mu ukupno 36 uboda nožem i 10 udaraca čekićem, tada je Mihail konačno pao, umro je od gubitka krvi koja je bila po cijelom stanu.

Tada je Kristina ima 19, Angelina 18, a Marija 17 godina, Marija je odmah proglašena neuračunljivom, a najprije su sve tri proglašene krivima, da bi im onda na sudu status promijenili u status žrtava.

Porodica ubijenog Mihaila sve je negirala i optuživala sestre da su sve izmislile, ali njihova sudbina bila je teža od noćne more, a ono što su uradile da bi se spasile bio je na žalost jedini izlaz, prenosi Kurir.