Uroš Blažić tokom noći 4. maja počinio je stravičan masakr u Malom Orašju i Duboni, kada je ubio devetoro, a ranio 13 ljudi. Najmlađa žrtva imala je 14 godina, dok je najstarija imala 25.

Među onima čije srce je te kobne večeri prestalo da kuca bili su i brat i sestra Milan (22) i Kristina Panić (19), a sastav koji je ova tinejdžerka pisala jutro prije nego što je ubijena ostavlja bez riječi.

Njega je i Kristinina majka Zorica podijelila na svom Fejsbuku.

Tekst koji je Kristina pisala objavljen je na sajtu Javnog servisa, a onda i na portalu Udruženja novinara Srbije, a mi ga prenosimo u cjelosti:

U kakvom društvu živimo?


Kada ostaneš sam, ostaviš telefon, ugasiš televizor i sve drugo što ti odvlači pažnju sa strane, da li se ikada zapitaš u kakvom društvu živiš? Ko su ti uzori? Ko je čovjek koji ti odvlači pažnju? Da li je sve što ti je smiješno i zanimljivo zaista tako?

Imam još mnogo pitanja, ali na sva ta moja pitanja, tvoj odgovor je vjerovatno: ”Ne znam”, ili imaš blijed pogled kao da ne vidiš ništa loše u tome. I svima nam je tako dok se neko zlo ne dogodi. Tada svi vidimo grešku i znamo da uperimo prst u nekoga, a zapravo smo svi krivi.

Kada se mnogo toga nakupi, negdje mora da pukne, jednostavno rečeno, neka kap je morala preliti čašu. Roditelji danas zbog karijere zapostavljaju djecu, bitnije im je da imaju kuću na tri sprata i luksuzan život umjesto dobro vaspitanog djeteta. I stalno se provlači izgovor: „Moram da obezbijedim djetetu sve”.

Ne, djetetu su potrebni otac i majka koji će da razgovaraju sa njim o svemu. Ne treba mu skup telefon i garderoba da bi imalo lijep život. Djeca u Africi bez svega toga srećni žive. Današnjoj djeci nema ko da ugasi televizor ili telefon kada gleda filmove i serije u kojima se promovišu alkoholizam, narkomanija, kriminal i nemoral.

Zato i propadamo kao društvo, jer nam djeca u svemu tome vide uzor. Do juče smo školu gledali kao najbezbjedniju ustanovu za dijete, a već danas sa strahom šaljemo dijete u istu. Neko je juče poslije škole planirao porodični ručak, neko da uči geografiju da popravi ocjenu, neko da odigra utakmicu sa drugarima… A neko je želio da svoje dijete sačeka ispred škole, zagrli i poljubi, a nije i više nikad neće. Svaki trenutak sa njima je postao samo uspomena na tu djecu.


Vjerujem da su tuga i bol porodica preminulih đaka ogromni, i nikada ne bih željela da tu bol u svom životu osjetim. Sa djecom treba razgovarati! Nijedna kazna neće moći da vrati roditeljima ovu jadnu djecu koja su, ni kriva ni dužna, nastradala. Kosta je primjer zapostavljenog djeteta. Roditelji, internet, društvene mreže, đaci u školi… Svačija je krivica. Svako je imao uticaj na ovo dijete koje je počinilo ovaj monstruozan zločin. Ovo je znak da treba da se probudimo, jer je ovo samo početak katastrofe ako se nešto ne preduzme. Srbija danas plače, osam anđela nas je napustilo jer se nismo probudili na vrijeme.

 


Rođendan Milana Panića


Saša i Zorica Panić, roditelji ubijenih Kristine i Milana, doživjeli su dan koji nijedan roditelj ne bi trebalo da doživi. Na dan kada je Milan trebalo da proslavi svoj 23. rođendan u veselju sa svojima, kuća Panića bila je tiha, ispunjena bolnim sjećanjima i nedostajanjem.
- Danas je tvoj rođendan, sine moj, a tebe nema da ti čestitam. Nema ni Kike, da ti sto puta na dan čestitamo, povučemo za uši i pjevamo ti pjesmu za rođendan, tvoja majka, ja i Kika, i tako cijeli dan - napisao je Saša na društvenim mrežama uoči rođendana svog pokojnog sina.

Godišnjica jezivog masakra kod Mladenovca obilježena je 4. maja, a u čast žrtvama emitovan je dokumentarac "Nebeska družina". Narator je o svakom nastradalom u masakru kod Mladenovca ispričao priču koja je bila propraćena fotografijama. Na mjesto tragedije tog dana stigli su i roditelji ubijene djece u OŠ "Vladislav Ribnikar" kako bi jedni drugima pružili neophodnu podršku u najtežim trenucima.

BONUS VIDEO