Policija je pregledala svaki dio kraja gdje je nestala, deponije gdje su osumnjičeni za ubistvo priznali da su bacili djetetovo tijelo, sela odakle su, bunare, puteve, šume, potoke, podzemne tunele, napuštene objekte. Dankinog tijela nema.
Ubica se uvijek vrati na mjesto zločina - to je uradio i D.D. koji je bio suvozač, a poslije udarca kolima je, kako je priznao, usmrtio dijete davljenjem, bacio ga na deponiju, a onda se na istu vratio i uz pomoć brata premjestio tijelo. On je hladnokrvno govorio o svim jezivim detaljima, a vozač u trenutku krivičnog djela, osumnjičeni S.J se brani ćutanjem.
Pored ogromnog saosjećaja nad patnjom djeteta i porodice sada, svi imamo brojna pitanja:
Šta su ubice uradile sa Dankinim tijelom? Da li protok vremena umanjuje šansu za pronalazak? Da li je brat osumnjičenog koji je umro u zatvoru prije tužilačkog ispitivanja odnio tajnu u grob?
Odgovore na ova i druga pitanja u emisiji Usijanje davali su: Vladimir Simidžija - sudski veštak, prof. dr Ivana Stašević Karličić - psihijatar, Ana Selak - advokat i Božidar Spasić - nekadašnji operativac SDB.
Simidžija je istakao da je vječtačenje moguće tek nakon što se završi istraga.
- Mi vještaci kad se bavimo saobraćajnim vještačenjem tražimo nalaz i mišljenje. Kad imamo skup činjenica da na osnovu njih i materijalnih dokaza definišemo šta se tu dogodilo. U ovom slučaju još to nemamo jer istraga nije završena. Tek kada se završi možemo nešto da kažemo. Ali istraga može da traje i dva sata, a može i beskonačno dugo. Recimo ne pronađe se onaj koji je nestao i u tom slučaju postoje samo posredni dokazi. Moramo imate strpljenja i dozvoliti da nadležni organi radi svoj posao - rekao je Simidžija i dodao:- Sa brzinom do 20 km na čas skoro da nema tragova na vozilu. Mogu da ostanu na tlu, ukoliko je neko povrijeđen, ali ovde nemamo ništa od toga. Nemamo ni dokaz da je to tačno da je to vozilo udarilo djevojčicu. U svakom slučaju brzina je bila mala i ubijeđen sam da bi nakon udarca dijete ostao živo.
Stašević kaže da se ljudi koji počine djela za koja se sumnjiče osumnjičeni za ubistvo Danke Ilić uglavnom podvode pod kategoriju poremećaja ličnosti što ne treba miješati sa duševnim oboljenjem:
- Najveći broj izvršilaca krivičnih djela se nalazi kategoriji ljudi sa poremećajem ličnosti. To nisu duševna oboljenja. Ovako bizaran i teška situacija odmah budu sumnju u mentalne smetnje, ali to stigmatizuje ljude koji ih imaju. Poremećaj ličnosti je karakterističan po tome što sve te crte koje ga karakterišu se forimraju cijelog života. U času kada jedan čovjek odrasta i sazrijeva, u periodu adolescencije desi se iskakanje iz šina. Često stručnjaci za mentalno zdravje karakterišu osobe sa poremećajem ličnost kao stabilne u svojoj nestabilnosti.
Selak je konstatovala da priznanje zločina sa krivično-pravnog aspekta ne znači mnogo:
- Mi ne znamo u kom se procesnom trenutku tužilačka procedura nalazi. Ne znamo koliko je dokaza prikupljenjo. Možda postoje još neke kamere koje se prikupljaju, možda postoji još neko čitanje sa tog GPS signala. Tu postoje brojne činjenice na koje se čeka i koje određuju vrijeme koliko će trajati istraga i kada će to doći na sud - rekla je Selak i dodala:- Mi se nalazimo u paradoksalnom trenutku. Tužilaštvo vodi istragu za teško ubistvo, a mi mi činjenično ne možemo da tvrdimo da je nestala Danka ubijena. Možemo da tvrdimo da je ona nestala. Da je dovoljno priznanje osumnjičenih i za sud i za tužilaštvo i za društvo onda država ne bi trošila svoje resurse i tužilačke i sudske nego bi ih osudila. Samo priznanje nije dovoljno. Čak ako bi do kraja sudskg postupka osumnjičeni tvrdili da su ubili nestalo dijete sud bi morao da sprovede postupak do kraja. Uvijek postoju sumnja da oni priznanjemo mogu da prikrivaju neko drugo djelo. Istina je najmanje ono što osumnjičeni priznaju. Istinu će rasvijetliti dokazi.
BONUS VIDEO:
