Dana 30. jula 2014. godine, dok je bila u restoranu Pizza Express s prijateljem, Lehanne je primila poziv s južnoafričkog broja. Pomislila je da zove njena tetka Christine, koja je već 12 godina živjela u toj zemlji. Umjesto toga, ženski glas s druge strane linije rekao je: „Lehanne, Christine je ubijena.“

— Bilo je brutalno — prisjeća se Sergison, a šok i danas ostaje živ i sirov, iako je prošlo više od jedanaest godina. — Konobar mi je upravo donio picu, a ja sam slušala te riječi koje su mi se urezale u pamćenje.

Njena 59-godišnja tetka živjela je gotovo 10.000 kilometara daleko, u Thabazimbiju, u Južnoj Africi. Ipak, bile su bliske – razgovarale su svake sedmice i redovno razmjenjivale e-poštu.

Christine Robinson pronađena je mrtva – brutalno silovana i ubijena.

Prema pisanju Telegrapha, u početku se vjerovalo da je riječ o napadu na farmi, ali ubrzo je otkriveno da je njen 26-godišnji vrtlar, Andrea Imbajarvo (tada poznat kao Andrew Ndlovu), nestao – zajedno s 1.400 funti gotovine

Uprkos tako jasnom osumnjičenom, Lehanne i ostatak porodice vjerovali su da će slučaj brzo biti riješen. Međutim, dani su se pretvarali u sedmice, mjeseci su postali godine, a pravda je sve više izmicala.

Lov na ubicu Christine Robinson s vremenom je postao nešto čega su se čak i vlasti u Južnoj Africi, britanska vlada, pa i dio porodice  odrekli. Svi, osim Lehanne Sergison, penzionisane geodetkinje iz Bromleyja, koja nikada nije prestala vjerovati da ubica može biti uhvaćen.

Početak šestogodišnje potrage

Tako je započelo putovanje koje će, šest godina nakon brutalnog zločina, dovesti do hapšenja čovjeka odgovornog za smrt njene voljene tetke. U konačnici, upravo zahvaljujući Sergison, došlo je do preokreta: uspjela je da stupi u kontakt s glavnim osumnjičenim, da ga namami u dopisivanje putem Facebooka, te na kraju odvede policiju pravo do njegovog skrovišta.

Ono što podvig Lehanne Sergison čini još nevjerovatnijim jeste činjenica da je sve postigla — a da nikada nije kročila na tlo Južne Afrike. Priča o tome kako je uspjela da razotkrije i dovede do osude ubice svoje tetke Christine Robinson tema je novog dokumentarnog filma „The Facebook Honeytrap: Catching a Killer“, koji je od 27. jula dostupan na Amazon Prime Video.

Danas, sa 54 godine, Lehanne još uvijek ne može da vjeruje u sopstvenu ulogu u donošenju pravde. Cijelog života vodila je miran, povučen život, i učešće u dokumentarcu nije joj došlo prirodno. Ipak, želja da tetki obezbijedi pravdu bila je jača od nelagode pred kamerama. Sa Christine je gajila duboku, životnu povezanost – iako, kako priznaje, ništa ne može vratiti izgubljeno, posljednjih 11 godina osvijetlilo je koliko se femicid u svijetu često događa nekažnjeno.

— Bila je stvarna osoba, sa stvarnim životom, puna planova i želje za životom. A to joj je oduzeto na najnasilniji mogući način — rekla je.

Život i smrt Christine Robinson

Lehanne Sergison cijelog života ugledala se na svoju tetku Christine. Bila je učiteljica iz Liverpula, žena nemirnog duha, koja je živjela u Moskvi, Kuvajtu, putovala na Galapagos, u Kinu, Australiju.

— Sjeli biste pored nje u autobusu i već biste znali njenu životnu priču. Bila je brbljiva, zabavna, otvorena. Odrasla je u siromaštvu, ali je imala ogromnu ambiciju. Željela je djecu, iako je život nije odveo tim putem. Ali govorila je o svojim učenicima kao da su njena — prisjeća se Lehanne.

Godine 2002, Christine se udala za Robija – ljubav svog života – i zajedno su u blizini granice s Bocvanom kupili lovačku ložu s tridesetak kreveta. Brinuli su o bezbjednosti: imali su CCTV sistem i dva obučena alzaška psa.

Život je bio dobar – sve dok Robiju nije dijagnostikovan rak. Umro je 2012. godine, a Christine je odlučila da se, uprkos boli, vrati u Južnu Afriku i sama nastavi da vodi ložu.

— Vozila sam je do aerodroma i rekla: „Ne moraš da se vraćaš, Kris. Možemo naći advokata.“ Ali nije se vratila 18 mjeseci. Imala je uspomene, odgovornosti, dokumentaciju. Htjela je sve to zatvoriti, prije povratka — rekla je Sergison.

Na dan ubistva, Christine je trebalo da prisustvuje sastanku povodom prodaje lože. Umjesto toga, pronađena je umotana u jorgan, s prerezanim grlom.

Istog dana, Andrea Imbajarvo — radnik koji je šest godina radio za nju — pobjegao je u Zimbabve, odnijevši 1.400 funti. Lehanne je bila šokirana što je upravo on, neko blizak, mogao počiniti tako nešto.

— Znam da je bilo sitnih krađa, ali ništa ozbiljno. Pretražila sam sve mejlove koje mi je ikada poslala, i nije ga nijednom spomenula. Pisala je o kuvarima, sobaricama… ali o njemu nikada — prisjeća se.

Frustrirajuća istraga

Ono što je uslijedilo nakon ubistva bilo je sve osim brze i odlučne istrage. Sergison opisuje pokušaje izručenja osumnjičenog iz Zimbabvea kao "bolno neadekvatne".

— Bila su tri ili četiri pokušaja izručenja, ali je svaki put nešto falilo u papirologiji. Vlasti su tvrdile da rade na tome, ali ništa se nije dešavalo. Ministarstvo spoljnih poslova bilo je jednako neefikasno. Na sastanku koji je bio planiran dvije sedmice unaprijed, službenik nije znao ništa o slučaju. Nije imao ni pristojnosti da otvori dosije. Samo je rekao: „Sljedeći put ću biti bolji“ — prisjeća se Sergison.

Kontakt s dobrotvornom organizacijom Murdered Abroad otkrio joj je da njen slučaj, nažalost, nije izuzetak.

— Ljudi zamišljaju da će policija reagovati kao u slučaju Madeleine McCann, ali to se jednostavno ne dešava.

Čak je i južnoafrička organizacija Action Society, koja se bavi borbom protiv rodno zasnovanog nasilja, ubrzo prešla na drugi slučaj.

— Iako je to bilo frustrirajuće, shvatila sam da resurse moraju usmjeriti tamo gdje mogu.

Uzimanje stvari u svoje ruke

Zbog zdravstvenih razloga — teške astme i prethodnog boravka na intenzivnoj njezi — Sergison nije mogla otputovati u Južnu Afriku. Ipak, putem e-maila i poruka ostala je u kontaktu s ljudima bliskim njenoj tetki. Godine 2015. dobila je informaciju da je osumnjičeni Andrea Imbajarvo ponovo viđen — sada u Johannesburgu. Obavijestila je vlasti. Opet – ništa.

Tada je odlučila da se pretvori u amaterskog detektiva.

Pronašla je nove Facebook profile osumnjičenog. Pod lažnim imenom — Misi Falkao, navodna dvadesetogodišnja stjuardesa — kontaktirala ga je porukama punim koketiranja. Imbajarvo je "zagrizao" i tokom šest mjeseci, Lehanne je prikupljala informacije koje je prosleđivala policiji.

— Rekla sam mu da sam stjuardesa jer tako mogu biti „nedostupna“. Nisam željela da se izgubim u lažima. Znala sam da će laskanje držati njegov interes — objasnila je.

Nije obavijestila porodicu o onome što radi. Njena majka, koja je već bila skrhana smrću sestre, nije mogla podnijeti još jedan stres.

Suprug Simone je bio zabrinut, ali joj je pružao podršku.

— Nisam bila hrabra osoba. Ali kada vas nešto toliko pogodi, jednostavno morate djelovati — kaže.

Pad napetosti – pa novi pokušaj

Iako je 2017. godine operacija lociranja propala, a pokušaj da Imbajarvo bude namamljen na sastanak nije uspio, Sergison nije odustajala.

— Ministarstvo spoljnih poslova me je savjetovalo da ne objavljujem ništa. Ali ja sam imala nove fotografije. Pitala sam se: Šta ako ga neko prepozna?

Tačno šest godina nakon ubistva, 30. jula 2020. godine, odlučila je da objavi javni post na Facebooku:

“Na današnji dan prije šest godina, ovaj čovjek je silovao i ubio moju tetku Christine Robinson. Andrea Ndlovu je još uvijek slobodan čovjek koji uživa u životu nakon što je uzeo njen.”

Post je ubrzo postao viralan – podijeljen više od 70.000 puta.

Istog dana, žena po imenu Melissa javila se Sergison: Imbajarvo je radio za njenu porodicu posljednjih pet godina i živio u njihovom dvorištu posljednjih 12 mjeseci.

Pravda – konačno

Te večeri Andrea Imbajarvo je uhapšen.

— Radio je za tu porodicu godinama. Vjerovali su mu — kaže Sergison.

Bio je to nevjerovatno brz ishod, nakon šest godina frustracije i nade koja je više puta iznevjerena. Ipak, u Južnoj Africi osuđujuće presude za femicid su rijetke. Statistika Savjeta za medicinska istraživanja pokazuje da manje od jednog od pet slučajeva seksualnog nasilja završi na sudu, a samo 8,6 odsto njih rezultira presudom o krivici.

Ovoga puta, pravda je najzad bila na strani porodice.

Neposredno prije hapšenja, tužilac je ponovo otvorio slučaj i zatražio dodatne dokaze. Tada je policija došla do ključne izjave bivše djevojke osumnjičenog, koja je prepričala njegovo priznanje. Iako su i DNK dokazi bili snažni, Imbajarvo se izjasnio da nije kriv, tvrdeći da je odnos bio sporazuman.

Suđenje je počelo u aprilu 2022. godine. Sergison je zbog zdravstvenog stanja – tada je bila na intenzivnoj njezi zbog sumnje na tuberkulozu – pratila proces preko izvještača iz Johannesburga. Uprkos svemu, uspjela je da napiše i pošalje izjavu o uticaju zločina na porodicu, koja je pročitana u sudnici.

— Bilo mi je važno da sud čuje da Christine nije bila „niko“. Imala je porodicu, prijatelje, život. Bila je stvarna osoba. Nije bila samo fotografija u dokaznom spisku — kaže Sergison.

Andrea Imbajarvo proglašen je krivim za silovanje i ubistvo Christine Robinson. Osuđen je osam godina nakon zločina.

— Tek kasnije sam saznala da je imao djevojku s kojom je živio. Mislila sam da je usamljenik jer nisam mogla da podnesem da je neko dijelio život s njim dok je bježao od pravde.

„Neko joj je uzeo život zbog 1.400 funti“

Iako je presuda donijela osjećaj zatvaranja, tuga ostaje.

— Nedjelje prolaze, ali više nema telefonskih poziva ni e-mailova. Gdje god da je bila, Christine bi poslala rođendansku čestitku i najčudniji poklon. Jednog Božića je iz Moskve došla s koferom punim kavijara i prsluka — priča uz osmijeh i suze.

— Ostao joj je život da živi. Neko joj je to oduzeo za 1.400 funti. Sigurna sam da bi mu ih i dala. Možda je ponekad bila naivna, ali je znala koliko vrijedi njen život.

Sergison se sada brine šta će biti kada Imbajarvo izađe iz zatvora.

— Dobio je 22 godine. Ako bude pušten uslovno, imaće moje godine danas. Šta onda?

"Prije sam bila tihi posmatrač, sad sam postala glas"

Na pitanje kako ju je iskustvo promijenilo, Sergison kaže:

— Bila sam tiha, povučena. Nisam bila od onih koji govore pred ljudima. Ali kad jednom shvatite šta se stvarno dešava ženama, koliko su femicid i mizoginija normalizovani – osjetite obavezu da govorite. Da djelujete.

— Prijatelji koji me znaju godinama šokirani su kada vide da imam tu vatru u stomaku.