Sve ide po planu, to su riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina. Rat u Ukrajini, koji traje već peti mjesec i kojemu se ne nazire kraj, mogao bi biti naporan i zahtjevan. Međutim, visoki dužnosnici Kremlja stalno ponavljaju da će Rusija, ostvarujući prevlast na istoku Ukrajine, postići sve svoje ciljeve.

Teško je tome povjerovati. Uostalom, Rusija je bila prisiljena povući se iz Kijeva, doživjela je nekoliko vojnih preokreta, suočila se sa sankcijama neviđenih razmjera i izložena je međunarodnim osudama. Nazvati uspjehom takvu litaniju poteškoća i direktnih neuspjeha može značiti da se radi o propagandi, licemjerju ili čak samoobmani, za "TheNewYorkTimes# piše Tatjana Stanovaja, ruska analitičarka i stručnjakinja za rusku politiku.

Njen tekst prenosimo u nastavku.

Putinov plan u 3 dimenzije

Ali, čini se da Kremlj vjeruje baš u to. Više od dvije decenije Stanovaja je pomno pratila Putinove riječi, ponašanje i odluke, stvarajući sveobuhvatnu sliku predsjednikovih kalkulacija. Na temelju javne retorike, političkih poteza i neformalnih razgovora s insajderima uspjela je razraditi - koliko je to bilo moguće - obrise trenutačnog razmišljanja Kremlja. Vrlo je jasno da je Kremlj krajem maja došao do čvrstog zaključka da dugoročno pobjeđuje u ovom sukobu. A Putin, za razliku od ranih kaotičnih mjeseci, sada ima jasan plan.

Ovaj plan, koji se sastoji od tri glavne dimenzije, svojevrsna je strateška ruska lutka. Svaki se aspekt uklapa u drugi, što predstavlja veliku šemu koja nadilazi Ukrajinu, ali se ipak fokusira na nju. Ovo zvuči krajnje maštovito, ali svakako otkriva koliko je Putin, najblaže rečeno, odvojen od stvarnosti. Ali, važno je da Zapad, čiji se odgovor kolebao između konfrontacije i prihvatanja, razumije puni obim Putinovih očekivanja dok nastavlja procjenjivati svoju ulogu u odbrani Ukrajine od ruske agresije.

Teritorijalne ambicije

Najmanji, najpragmatičniji i ostvarivi cilj tiče se teritorijalnih ambicija Rusije u Ukrajini. Budući da prvih nekoliko dana rata nije uspjela napredovati dublje u ukrajinski teritorij, Rusija je odmah smanjila svoje ambicije, odustajući od ideje zauzimanja Kijeva. Čini se da je trenutni, realističniji cilj kontrola nad regijama Donjeck i Luganjsk. Kremlj smatra da će to uskoro postići, što je naizgled osnaženo ruskim zauzimanjem regije Luganjsk te kopnenim koridorom koji bi osigurao pristup Krimu.

Čini se da Putin vjeruje kako je vrijeme na njegovoj strani u ostvarivanju ovog cilja, koji ima minimalnu geopolitičku težinu za Kremlj. Zapadna vojna podrška definisala je svoje granice, a Vašington je signalizirao da nije spreman riskirati Putinov gnjev prelaskom bilo koje crvene linije. Čini se da su njegove ranije prijetnje da će pribjeći nuklearnom oružju imale učinka - Zapad neće direktno intervenisati niti će pomoći Ukrajini do tačke koja bi mogla dovesti do ruskog vojnog poraza.

Uprkos protestima, konvencionalna je mudrost na Zapadu da Ukrajina neće moći ponovno osvojiti područja koja su okupirale ruske trupe. Čini se da Kremlj vjeruje da će Zapad prije ili kasnije potpuno odustati od te ideje. Istok Ukrajine tada bi zapravo bio pod kontrolom Rusije.

Prisiljavanje Kijeva na kapitulaciju

Čini se da je sljedeći cilj usmjeren na prisiljavanje Kijeva na kapitulaciju. Ovdje se ne radi o okupiranim teritorijima; radi se o budućnosti preostalog teritorija Ukrajine - nečega što ima daleko veću geopolitičku važnost. Na praktičnoj razini, kapitulacija Kijeva bi značila prihvatanje ruskih zahtjeva koji bi se mogli sažeti kao "deukrajinizacija" i "rusifikacija" zemlje.

To bi značilo kriminalizovanje podrške nacionalnim herojima, preimenovanje ulica, ponovno pisanje istorijskih knjiga i garanciju dominantnog položaja u obrazovanju i kulturi populaciji koja govori ruski. Cilj bi, ukratko, bio Ukrajini oduzeti pravo da izgradi vlastitu naciju. Vlada bi bila smijenjena, elite pročišćene, a saradnja sa Zapadom poništena.

Ovaj drugi cilj, naravno, zvuči fantastično. Ali za Putina je takođe neizbježan, iako će možda trebati više vremena da se postigne. Za godinu ili dvije, kada će Ukrajina, prema očekivanjima Kremlja, biti iscrpljena ratom, nesposobna za normalno funkcionisanje i duboko demoralizovana, nastaće uslovi za kapitulaciju.

Čini se da je kalkulacija Kremlja da će se elita u toj fazi podijeliti i da će se opozicija koja se zalaže za mir okupiti kako bi svrgnula Zelenskog, nastojeći završiti rat. Ne bi bilo potrebe da Rusija vojno zauzme Kijev, pao bi sam od sebe. Putin očigledno smatra da se to ne može spriječiti.

Mnogo se raspravlja o tome što je Putinu uistinu važnije u njegovom ratu: zaustavljanje širenja NATO-a do ruskog praga ili njegove imperijalne ambicije da poveća rusku teritoriju i pripoji barem dio Ukrajine. Ali, ta dva pitanja su isprepletena. Kako je Ukrajina klizila prema NATO-u, a sukob u Donbasu bio u pat-poziciji, Putin je postajao sve opsjednutiji tom zemljom. Zemlju za koju Putin vjeruje da istorijski pripada Rusiji preuzimao je najveći ruski neprijatelj. Kao odgovor, teritorij Ukrajine postao je meta uz - ali ne umjesto, kako mnogi misle - sukob s NATO-om.

Izgradnja novog svjetskog poretka

To nas dovodi do trećeg strateškog Putinova cilja u ratu protiv Ukrajine, geopolitički najvažnijeg od svih - izgradnje novog svjetskog poretka, ističe Stanovaja za "TheNewYorkTimes".

Navikli smo smatrati da Putin vidi Zapad kao neprijateljsku silu koja ima za cilj uništiti Rusiju. Ali za Putina postoje dva Zapada - loš i dobar. "Loš Zapad" predstavljaju tradicionalne političke elite koje trenutno vladaju zapadnim zemljama; čini se da ih Putin vidi kao uskogrudne robove svojih biračkih tijela koji zanemaruju istinske nacionalne interese i nisu sposobni strateški razmišljati. "Dobar Zapad" sastoji se od običnih Evropljana i Amerikanaca koji, kako on vjeruje, žele imati normalne odnose s Rusijom te preduzeća koja žele profitirati od bliske saradnje s ruskim partnerima.

U Putinovim razmišljanjima "loš Zapad" nazaduje i osuđen je na propast, dok "dobar Zapad" polako dovodi u pitanje status quo nizom nacionalno orijentisanih vođa, poput Viktora Orbana u Mađarskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, pa čak i Donalda Trampa u Sjedinjenim Američkim Državama, spremnih raskinuti sa starim poretkom i oblikovati novi. Putin vjeruje da će rat protiv Ukrajine i sve njegove posljedice, poput visoke inflacije i rasta cijena energije, nahraniti "dobar Zapad" i pomoći ljudima da se pobune protiv tradicionalnog političkog establišmenta.

Putin će se, prije ili kasnije, suočiti sa stvarnošću

Čini se da se Putin kladi kako će temeljne političke promjene u zapadnim zemljama s vremenom dovesti do transformisanog i prijateljskog Zapada. Rusija će se tada moći vratiti svim sigurnosnim zahtjevima koje je postavila u decembarskom ultimatumu Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u. Ovo se može činiti tek poželjnim razmišljanjem do tačke nemogućeg, ali to je i dalje ono što Putin očekuje da će se dogoditi.

Ima i dobrih vijesti. Sama činjenica da mu se ovaj plan čini realnim trebala bi kratkoročno spriječiti bilo kakvu nuklearnu eskalaciju. Ali loša vijest je da će se Putin prije ili kasnije suočiti sa stvarnošću.

Vjerovatno je da će biti najopasniji u tom trenutku, kad mu planovi budu poremećeni, a njegovo razočaranje postane veliko. Ako Zapad želi izbjeći katastrofalan sukob, mora zaista shvatiti s čime ima posla kada je u pitanju Vladimir Putin, zaključuje Stanovaja, prenosi "Index".

BONUS VIDEO: