EU se za nepunih deset godina preobrazila od najperspektivnijeg i, vjerovatno, najprijatnijeg mjesta na svijetu za život i rad u posrnulog i potpuno dezorijentisanog "igrača", prepunog unutrašnjih problema i dubioza, komentariše portal "Geopolitka".

[caption id="attachment_81595" align="alignnone" width="900"] Unsplash[/caption]

Migrantsku krizu na granici Poljske i Bjelorusije zemlje EU nazivaju "hibridnim napadom režima Aleksandra Lukašenka", svojevrsnom kombinacijom političkog i vojnog djelovanja i instrumentalizacije humanitarnih problema.

Međutim, i sama EU trebala bi se pogledati u ogledalo i promisliti kakvu to spoljnu politiku posljednje decenije Brisel vodi i da li bi ona po EU bila korisna ili samoubilačka?

Da je to uradila, EU bi imala promišljeniju politiku i ne bi dozvolila da je "poput psa na povocu" nahuškaju u sukob sa Rusijom,a vjerovatno i Kinom, iz kojeg može izaći jedino u haosu i ruševinama.

Sada EU izgleda poput broda koji se opasno nagnuo, pa čak i tone, i čiji se članovi posade hvataju za bilo kakvo čvrsto uporište pokušavajući da se spasu.

Podanički i linijom manjeg otpora niko i nikada u istoriji nije se izborio za svoju slobodu, a kamoli za dobijanje statusa uticajnog i autonomnog globalnog geopolitičkog igrača.

Taj status nosi ogromnu privilegiju, ali i ogromnu odgovornost i zato ga mogu imati samo velike i snažne države. A EU, koja ni sama ne zna šta je - superdržava ili labava zajednica formirana na sličnim interesima - nije snažna.

EU je Bjelorusiju, svojom politkom, de fakto, "na tanjiru" isporučila Rusiji.

Unija je, u svojoj geopolitičkoj kratkovidosti i lošim procjenama, navodno u ime ljudskih prava (iako je za to nije bilo briga, već je jedino željela smjenu Lukašenka i Bjelorusiju milom ili silom uvući pod svoje okrilje), naivno priznala bjeloruskog disidenta Svjetlanu Tihanovsku kao službenu predstavnicu te zemlje.

Tihanovsku već mjesecima po svojim kancelarijama i salonima primaju brojni lideri EU i američke administracije, ali je od toga slaba korist.

Najveću korist ima Rusija, koja je na sastanku Savjeta bezbjednosti UN o pitanju migrantske krize potpuno odbacila apel Zapada za osudu režima Aleksandra Lukašenka i u tome imala podršku gotovo polovine od 15 članica Savjeta.

Pri tome, Rusi su upotrijebili posebnu retoriku - zamjenik ruskog ambasadora u UN Dmitrij Poljanski izjavio je tom prilikom da zapadne članice Savjeta bezbjednosti UN očito "imaju mazohističke sklonosti", pokrećući temu koja je "potpuna sramota za EU".

U Briselu, na vrhu EU, nema samokritike, iako je formalno dozvoljena, jer se svi službenici boje za svoje pozicije, pa makar imali i suprotne stavove o aktuelnim političkim odlukama čelnih struktura Unije. Nešto slično kao i u Moskvi u vrijeme SSSR-a, zaključuje "Geopolitika".