Iako važi za najviši vrh Evrope (5.642 m) i tehnički se ne smatra ekstremno zahtjevnim u poređenju sa himalajskim divovima, Elbrus iz godine u godinu uzima živote. Nagle promjene vremena, ekstreman pad temperature, jak vjetar i varljiv teren u kombinaciji sa hipoksijom često pretvore uspon u smrtonosnu zamku.
Ipak, Elbrus je samo opomena na to koliko prirodne sile na velikim visinama mogu biti surove. Na karti svijeta postoje vrhovi koji zbog ekstremne konfiguracije terena, čestih lavina i nemilosrdne klime nose status najopasnijih mjesta na planeti.
Najsmrtonosniji himalajski gigant
Smještena u Nepalu, Anapurna I (8.091 m) statistički je najopasnija planina na svijetu ako se posmatra odnos između broja uspješnih uspona i smrtnih slučajeva. Decenijama je držala crni rekord sa stopom smrtnosti od preko 30 odsto, što znači da se svaki treći alpinista koji se uputio ka vrhu nije vratio.
Iako je napretkom opreme i bolje logistike taj procenat u posljednjim godinama neznatno pao, Anapurna je i dalje izuzetno nepredvidiva. Glavni razlog stradanja nisu tehnički najteži stjenoviti detalji, već neprekidna opasnost od masivnih lavina koje se aktiviraju bez ikakvog upozorenja.
"Divlja planina" koja ne prašta ni najiskusnijima
Drugi najviši vrh na svijetu, K2 (8.611 m), smješten na granici Pakistana i Kine, među alpinistima važi za najteži i najopasniji uspon na planeti. Za razliku od Mont Everesta, na K2 ne postoje "lakše" rute. Strme litice, izloženost udarima vjetra koji prelaze 200 km/h i rizik od padajućeg leda čine ga ekstremno rizičnim.
Posebno zloglasan dio uspona je "Grlo flaše" (tzv. Bottleneck), uski kuloar podno nestabilnih ledenih barijera, gdje je svaka minuta zadržavanja rizik po život. Stopa smrtnosti na K2 kreće se oko 20 procenata, a planina je tek nedavno savladana u zimskim uslovima, što se decenijama smatralo nemogućom misijom.
Nepristupačna "Planina ubica"
Nanga Parbat (8.125 m) u Pakistanu dobio je nadimak "Planina ubica" daleko prije nego što je na njega kročila ljudska noga 1953. godine. Prije prvog uspješnog uspona, na njegovim padinama stradalo je više od 30 alpinista.
Ovaj vrh karakteriše južna stijena Rupal, najveća vertikalna litica na Zemlji, visoka preko 4.600 metara. Izuzetan nagib, surovi vremenski uslovi i česti odroni stijena i leda čine Nanga Parbat jednim od najtežih izazova čak i za najspremnije svjetske ekspedicije.
Evropski vrhovi sa najcrnjim bilansom
Iako himalajski vrhovi prednjače po stopi smrtnosti, u apsolutnom broju žrtava evropske Alpe odnose daleko više života svake godine.
Mon Blan (4.807 m): Najviši vrh zapadne Evrope godišnje odnese u prosjeku između 50 i 100 života. Razlog leži u masovnosti i potcjenjivanju opasnosti. Hiljade rekreativaca i nedovoljno pripremljenih planinara svake sezone kreće ka vrhu, ne uzimajući u obzir odrone kamenja u prolazu Kuloar di Gutar i nagle snježne mećave.
Materhorn (4.478 m): Prepoznatljiva piramida na granici Švajcarske i Italije oduzela je više od 500 života od prvog uspona 1865. godine. Česti odroni stijena, gužva na uskim grebenima i brzi pad temperature čine ga jednim od najopasnijih vrhova u Evropi.
Kangančenga i Mont Everest
Kangančenga (8.586 m), treća najviša planina na svijetu, specifična je po tome što stopa smrtnosti na njoj godinama ne opada, za razliku od većine drugih vrhova. Nepristupačan teren i nemilosrdne oluje onemogućavaju spasilčke misije, pa je svaki problem na visini iznad 8.000 metara uglavnom fatalan.
Sa druge strane, Mont Everest (8.848 m) ima znatno nižu stopu smrtnosti (oko 1 do 2 odsto u modernoj eri), ali je zbog komercijalizacije postao poprište velikih tragedija. Gužve u takozvanoj "Zoni smrti", gdje tijelo ubrzano gubi kiseonik, dovode do zastoja, promrzlina, iscrpljenosti i smrti usljed čekanja na red za prolazak kroz uska grla poput Hilarilijevog skoka.
Tokom uspona na Elbrus stradalo pet planinara iz BiH
Tragedija u kojoj je stradalo petoro planinara iz Bosne i Hercegovine odigrala se na nadmorskoj visini od oko 5.100 metara, kada je sedmočlanu ekspediciju iz Zenice na usponu zahvatilo nevrijeme sa udarima vjetra koji su prelazili 70 kilometara na sat i drastičnim padom temperature. Prema zvaničnim informacijama Ministarstva za vanredne situacije Rusije (MCHS) i Istražnog komiteta RF, poziv za pomoć upućen je nakon što je grupa ostala zarobljena i bez mogućnosti samostalnog silaska. Jedan od članova ekspedicije uspio je pod ekstremnim uslovima samostalno da se spusti do niže kote i obavijesti spasioce da je dvojici kolega pozlilo na velikoj visini, nakon čega je pokrenuta obimna akcija potrage i spašavanja.
Naime, učesnici ekspedicije, prema njihovim informacijama, još prije godinu dana uplatili su aranžman za uspon na Elbrus o kojem su dugo maštali.Za ovu ekspediciju izdvojili su oko 3.000 KM po osobi, prolazili pripreme i s velikim uzbuđenjem čekali ostvarenje svog planinarskog sna.
Komentari (0)