(FOTO/VIDEO) ODBIO MILION DOLARA ZBOG PONOSA I BANJALUKE! Ekskluzivni intervju Antona Josipovića: Osvojio zlato na Olimpijadi i nije prihvatio poziv čuvenog Don Kinga, Tuđmanu rekao NE, a nakon prevare istukao je i pjevača Halida Muslimovića

Kruna njegove amaterske karijere je olimpijsko zlato na Igrama koje su 1984. godine održane u Los Anđelesu. Tako je postao prvi sportista iz Jugoslavije koji je bez borbe došao do odličja, jer je njegov protivnik čuveni Ivander Holifild diskvalifikovan, s obzirom na to da je u polufinalu poslije sudijskog znaka udario protivnika Kevina Barija sa Novog Zelanda.

- To je za mene bila velika čast i ponosan sam što sam osvojio zlato za Jugoslaviju i moju Banjaluku. Mi smo bili prvi kojima je napravljen veliki doček, a to je bilo prije 40 godina. Imali smo tada najbolje rezultate, jednostavno Banjaluka je bila sportski grad, sa nama su bili i zlatni rukometaši kao i naša košarkašica Slađana Golić. Prije Beograda i svih drugih gradova uspjeli smo da skupimo 30 hiljada ljudi koji su nas dočekali na veličanstven način i to se ne zaboravlja - prisjetio se tih trenutaka za ALOonline zlatni olimpijac.

[gallery size="medium" ids="532961,532962"]

Nesvakidašnji sportski potez napravio je Ante Josipović prilikom dodjeljivanja medalja što su i te kako prihvatili Amerikanci, a o kojem se i danas priča.

- Prvo moram da kažem da kada napraviš gest za koji si bio diskvalifikovan, to je to, i ti si radi toga kažnjen. Tada su Amerikanici izvršili veliki pritisak na Olimpijski komitet i na kraju su dodjelili medalju Holifildu, ali treba i njega razumjeti jer on nije namjerno udario svog rivala u polufinalu. Jednostavno, to se desi u žaru borbe, ali kad sudija kaže STOP, onda nema dalje.

Pošto sam dugo sjedio sa Slobodanom Momčilovićem koji je bio sjajan novinar i beogradski intelektualac, predložio mi je da se malo poigramo sa Amerikancima, jer je smatrao da će publika biti protiv nas. Oni su tada dugo zviždali i negodovali zbog svog ljubimca. Poslušao sam njegov savjet i pozvao Holifilda da mi se pridruži na postolju. Tada je uslijedio potpuni tajac u dvorani, a onda veliki aplauz 25 hiljada ljudi za ovaj moj gest i tako sam završio na naslovnici Njujork Tajmsa. Prije toga sam podigao jugoslovensku zastavu, mi smo bili velike patriote i ja sam „ginuo“ za Jugoslaviju - dodao je Josipović.

[gallery size="medium" ids="532968,532970,532969"]

Nekadašnji veliki šampion dosta rano je počeo da se bavi boksom. Krenuo je sa 14 godina, a razlog je bio Marjan Beneš za koga voli da kaže da mu nije bio uzor, i za to ima dobar razlog.

- Marjan je morao biti povod svim mladim sportistima, bio je ineresantan i zanimljiv svima nama u to vrijeme. Ne samo da nije bio meni uzor već i većini drugih boksera, jer je Beneš bio nenadmašan, ma niko od nas nije mogao da uradi to što je on mogao, niko ko se tada bavio boksom. Danas je kvalitet i te kako pao i današnja Evropska prvenstva nisu ni blizu onih kada je Marjan Beneš daleke 1973. godine u Beogradu postao šampion starog kontinenta. Treba reći kako je tadašnja Jugoslavija bila četvrta svjetska sila u boksu odmah iza SSSR-a, Kube i Amerike. Imali smo sjajne boksere poput Parlova, spomenutog Beneša, Ristića, Puzovića i mnoge druge - naglasio je Josipović.

S obzirom na to da je bio sitnije građe morao je da nauči mnoge tajne „plemenite vještine“, ali se nikad nije plašio nijednog protivnika, pa čak ni kada je počinjao seniorsku karijeru.

- Jedne prilike veliki bokserski mag Sredoje Zekanović pitao me je da li bi prešao u veću kategoriju, a ja sam prošao od najmanje do poluteške. U srednoj kategoriji čekao me je uzdanica Budućnosti iz tadašnjeg Titograda, danas Podgorica, a zvao se Pavičević. Rado sam pristao, jer meni je samo bitno bilo da sam u prvom timu, nije mi bilo važno da li ću ga dobiti. Na sreću, uspio sam da ga pobijedim, a Boga mi, bilo je i nekoliko nokdauna. Onaj ko je psihički zreo i stabilan, može dobiti i većeg rivala od sebe i to sam nekoliko puta potvrdio - kaže bokserski velikan.

[gallery size="medium" ids="532972,532971"]

Na jednom pojedinačnom seniorskom šampionatu održanom u Splitu došao je do polufinala. Tamo ga je čekao još jedan veliki bokser, Jevtić iz Kragujevca, kojem je hrabro izašao na ring iako je bilo prijedloga da od te borbe odustane.

- Opet je Sredoje došao do mene kako bi me ubijedio da mu ne izađem na megdan. Jevtić se tada vratio sa turneje iz Sjedinjenih Američkih Država i objasnio mi je da je tamo dobio dvojicu domaćih boraca, da je istinski nokauter i da borbu rješava jednim udarcem. Kaže mi, imaš bronzu i to ti je dosta. Serđo se puno brinuo o nama, više nego što smo to činili mi sami. Odbio sam njegov prijedlog, sam sebi sam rekao: „Sad ili nikad“! Nisam odustao. Odradio sam meč kojeg sam izgubio na poene 3:2, i to je za mene bio veliki uspjeh. Nakon toga sam se 1982. godine u Vukovaru okitio šampionskom krunom gdje sam između ostalog dobio Redžepija iz Prištine kao i Jevtića i još neke boksere - izjavio je naš sagovornik.