Sa Špancem stiže i veoma specifična fudbalska filozofija – zahtjevna, detaljno pripremljena i zasnovana na ideji da igrač na terenu ne smije da bude bez rješenja.
Rijera je tokom trenerske karijere radio u Olimpiji iz Ljubljane, Celju, Bordou i Ajntrahtu iz Frankfurta, a najveći pečat ostavio je u Sloveniji.

Upravo tamo izgradio je reputaciju trenera koji želi da njegova ekipa bude protagonista utakmice, da kontroliše loptu i prostor i da protivniku nametne način igre.

Analize njegovog rada u Olimpiji pokazivale su česte promjene strukture, ali konstantnu ideju: dominaciju kroz posjed, kretanje i stvaranje viška.

To je važno i za razumijevanje onoga što Zvezdu čeka.

Fudbal se prvo igra u glavi

Jedna od najvažnijih karakteristika Rijerinog rada jeste količina pripreme koju ulaže u igrače.

Španac ne želi da fudbaler na utakmici tek tada razmišlja šta bi mogao da uradi.

Cilj je da situacije budu pripremljene unaprijed – gdje treba da bude saigrač, gdje se otvara prostor, šta se radi kada protivnik pritisne, a šta kada se odbrana povuče.

Sam Rijera je u Frankfurtu objasnio da igrači žele "rješenja i opcije" i da moraju da znaju kako da se ponašaju sa i bez lopte.

Njegov pristup nije da igraču kaže samo šta je uradio pogrešno, već koje je rješenje trebalo da izabere.

To je možda i najbolja definicija njegovog trenerskog stila.

Ako fudbaler izgubi loptu, pitanje nije samo: "Zašto si to uradio?" Pitanje je: "Zašto u tom trenutku nisi imao još dvije opcije?"

Zbog toga Rijerin fudbal zahtijeva kolektivnu strukturu. Igrač sa loptom mora da ima kome da je prosledi, ali i igrači bez lopte moraju da razumiju gdje treba da se pomjere kako bi mu tu mogućnost omogućili.

Poziciona igra, ali bez robovanja formaciji

Rijera se često povezuje sa modernom školom pozicione igre i uticajima Pepa Gvardiole, ali njegovo shvatanje nije toliko rigidno da bi jedna formacija bila svetinja.

U Olimpiji je koristio više struktura, uključujući 4-1-4-1, 4-3-1-2 i 4-2-3-1.

Ono što je ostajalo isto nisu brojevi na papiru, već principi: širina, kretanje, stvaranje viška i kontrola prostora.

I sam je naglašavao da različiti igrači zahtijevaju različita rješenja.

"Imam drugačije fudbalere, drugačije sastojke. Pokušaću da se prilagodim igračima kako bi oni mogli da pruže najbolje od sebe", govorio je Rijera još kao trener Celja.

To znači da od njega ne treba očekivati prostu naredbu "igramo 4-3-3 i gotovo".

Mnogo je važnije kako će se igrači ponašati kada Zvezda ima loptu, kako će se mijenjati njihove pozicije i gdje će nastajati slobodan prostor.

Njegove ekipe žele da budu protagonisti

Rijera ne voli pasivan fudbal.

Njegovo Celje je u Sloveniji postalo prepoznatljivo po tome što ne želi da čeka protivnika.

U jednoj od svojih izjava posebno je istakao da njegove ekipe žele da napadaju i igraju na pobjedu, čak i kada se protivnik opredijeli za duboku odbranu.

To je filozofija koja je posebno zanimljiva u kontekstu Crvene zvezde.

Na domaćoj sceni crveno-bijeli su često ekipa koja mora da vodi igru.

Protiv slabije postavljenih rivala prostor će biti ograničen, pa će od Rijere biti potrebno da pronađe način da kroz pozicioniranje, promjenu strana, kretnje između linija i pravljenje viška razbije blok.

U Evropi je situacija drugačija.

Tamo će Zvezda često morati da pronađe balans između želje za kontrolom i rizika koji takav stil nosi.

Nije trener koji traži krivca

Jedan od zanimljivijih elemenata Rijerinog pristupa jeste način na koji govori o greškama.

Umesto da se fokusira na krivicu, insistira na rješenjima. To ne znači da je blag trener. Naprotiv.

Od igrača traži disciplinu, maksimalnu koncentraciju i potpuno razumijevanje uloga. Ali njegova ideja je da kritika sama po sebi ne rješava problem.

Ako bek izgubi loptu, treba analizirati zašto nije imao opciju dodavanja.

Ako vezista primi loptu okrenut leđima, treba pitati zašto mu saigrač nije ponudio podršku.

Ako napadač ostane izolovan, treba analizirati šta se dogodilo u prethodnim fazama napada.

Drugim riječima, Rijera pokušava da individualnu grešku posmatra kao posljedicu kolektivne strukture.

Disciplina je druga strana priče

Ipak, njegov pristup nije samo teorija i videoanaliza.

Rijera je vrlo direktan u komunikaciji i od igrača očekuje odgovornost.

U Frankfurtu je naglašavao da je tip trenera koji će igračima govoriti istinu čak i kada mu to neće pomoći da bude popularan.

Na terenu je energičan i veoma uključen u rad ekipe, što se vidjelo i na prvim treninzima u Frankfurtu.

Zbog toga kod Rijere postoji zanimljiv spoj: igračima daje mnogo informacija i slobode da pronađu rješenje, ali istovremeno veoma precizno definiše šta od njih očekuje.

Sloboda, dakle, ne znači improvizaciju bez pravila.

Rezultati su privukli Zvezdu

Rijerina trenerska karijera bila je brza i često turbulentna, ali je imao i veoma konkretne rezultate.

U Olimpiji je već u prvoj seniorskoj sezoni osvojio prvenstvo i Kup Slovenije.

U prvom mandatu u Celju ostavio je ekipu na vrhu tabele, dok je drugi period u klubu bio još uspješniji i doneo je Kup Slovenije, kao i istorijski plasman u četvrtfinale Lige konferencije.

Bordo je bio drugačija priča, jer je klub prolazio kroz ogromne finansijske probleme.

U Frankfurt je stigao usred sezone, a saradnja je završena nakon 14 utakmica sa četiri pobjede, pet remija i pet poraza.

Ajntraht je sezonu završio na osmom mjestu Bundeslige.

Zbog toga je možda pogrešno Rijeru posmatrati samo kroz posljednjih nekoliko mjeseci u Njemačkoj.

Njegov trenerski profil mnogo bolje se vidi kroz ono što je napravio u Sloveniji.

Šta to znači za Crvenu zvezdu?

Najveći izazov biće vrijeme.

Rijera je dobio posao u trenutku kada Zvezdu čekaju evropski mečevi i kada nema luksuz da mjesecima uvodi svoje principe.

Crveno-bijele već u plej-ofu Lige Evrope očekuje Viktorija Plzenj.

Zato će u početku vjerovatno biti važnije da ekipa usvoji nekoliko osnovnih principa nego da odmah dobije potpuno novu taktičku strukturu.

Prvi cilj bi mogao da bude jasan: više opcija za igrača sa loptom, bolja kontrola prostora i agresivnija reakcija nakon izgubljenog posjeda.

Tek potom mogu da dođu složeniji detalji.

Rijera, međutim, nije trener koji će odustati od svojih ideja samo zato što je vremena malo.

Njegova filozofija počiva na uvjerenju da igrači moraju da znaju šta rade u svakoj situaciji.

Zato će najveća promjena u Zvezdi možda biti manje vidljiva od same formacije.

Neće biti pitanje samo u kom sistemu Zvezda igra, već koliko igrači razumiju zašto se nalaze baš na tom mjestu.

A upravo tu počinje Rijerin fudbal.

Rijerin trenerski potpis u nekoliko tačaka:

  • Dominacija kroz posjed – cilj je kontrolisati utakmicu, a ne samo čuvati rezultat.
  • Poziciona igra – igrači moraju da razumiju prostor i odnose sa saigračima.
  • Više opcija za igrača sa loptom – struktura ekipe treba da spriječi izolaciju.
  • Detaljna priprema – videoanaliza i teorijski rad imaju veliku ulogu.
  • Fleksibilnost – formacija se mijenja, ali principi ostaju.
  • Direktna komunikacija – Rijera ne bježi od odgovornosti ni konflikta.
  • Proaktivnost – njegove ekipe žele da budu te koje diktiraju utakmicu.
  • Zahtjevna disciplina – sloboda u donošenju odluka postoji unutar jasno postavljenih pravila.
Rijera tako u Zvezdu ne dolazi samo sa idejom kako da postavi jedanaestoricu.

Dolazi sa kompletnim načinom razmišljanja o fudbalu.

Pitanje je koliko brzo će taj način razmišljanja uspjeti da prenese na ekipu – i koliko će igrači biti spremni da ga prihvate.

Većinu odgovora dobićemo sledećeg četvrtka protiv Viktorije na "Rajku Mitiću".