– Bio je sumrak. Vraćali smo se iz Kruševca i onda – udarac u traktor! Auto se smrskao. Stao. Dijete se uplašilo, počelo da plače, a onda je iz jednih kola, kao sam Bog da ga je poslao, istrčao je on…

Ovo je ispričao Miroslav Tatić iz mjesta Garevina kod Aleksandrovca koji je u subotu oko 17 časova u blizini Kruševca, doživio saobraćajni udes dok je u kolima sa njim bila supruga i dvoje djece, od osam i četiri godine.

Posebna drama je bila to što stariji sin boluje od Prader Vilijevog sindroma, rijetkog genetskog oboljenja i potrebna mu je konstantna kiseonička potpora.

Srećom, imali su pomoć tihog heroja, Vojkana Krstića iz udruženja Spasilački centar Srbije, koji se zatekao na licu mjesta i pružio im pomoć do dolaska Hitne.

– Stariji sin je zbog bolesti 24 sata na kiseoniku. Tog dana smo se vraćali iz Kruševca gdje smo išli da kupimo kanilu… Ispred nas je išao kamion. Bila je isprekidana traka i krenuo sam da ga preteknem kada sam ispred kamiona vidio traktor. Udario sam bočno o njega. Motor se ugasio, a to je posebno problematično jer se aparat za kiseonik punio preko automobila. Bili smo u panici, dijete je počelo da plače. A onda iz auta je odjednom istrčao on. Ne znam ko je čovjek, odakle ga Bog posla. Nosio je medicinsku torbu… – priča za Kurir Miroslav i dodaje:

– Djetetu je izmjerio saturaciju i pritisak. Saturacija je padala, a pritisak je skočio na 190, 200… On nas je sve smirivao. Pregledao je i mlađe dijete, a onda je odmah potom zaustavio vozilo Hitne pomoći koje je tuda prolazilo. Sve im objasnio i oni su dijete odveli u urgentni centar na pregled – kaže Miroslav koji kaže da je pitanje šta bi se desilo da se ovaj čovjek nije tu zadesio.

Srećom, u ovoj nesreći niko nije povrijeđen, a dječak je u subotu pušten nakon pregleda.

Vojkan Krstić juče je na mrežama skromno rekao da je učinio ono što bi svako trebalo da učini – da pruži ruku kada je najpotrebnije.

I Mihajlo Milošević, tehničar u hitnoj pomoći Aleksandrovac reagovao je brzo, u cilju što bržeg i efikasnijeg zbrinjavanja pacijenta nakon udesa.

– Vozili smo, uz pratnju policije, jednog pacijenata u alkoholisanom stanju u bolnicu u Kruševcu kada nas je zaustavio nepoznati muškarac. Dijete je gubilo saturaciju. To nije bila teritorija moje opštine, ali uradio sam trijažu i dijete prevezao u Urgentni centar – kaže Mihajlo koji takođe skromno tvrdi da je samo radio svoj posao.

– Najveća pobjeda nije moja, već njihova – što su djeca dobro i što je život još jednom pobijedio. Ovaj događaj je podsjetnik da smo svi odgovorni jedni za druge. U vremenu punom izazova, najviše što možemo učiniti jeste da budemo tu jedni za druge, bez oklijevanja. Jer, ponekad, sekunda pažnje i spremnost da djelujemo znače razliku između gubitka i nade. Neka nas ovaj trenutak podsjeti da su naši najveći spomenici djela koja činimo za druge.

BONUS VIDEO: