Duška Jovanović, sestra zvjerski ubijenog Dušana Jovanovića (14) kojeg su, podsjetimo, do smrti tukli Milan Čujić (17) i Ištvan Fendrik (17), pripadnici "Skinhed" ultradesničarskog pokreta, u posljednjoj ispovijesti u okviru ovog serijala koji je dala za Telegraf.rs., otkrila je da se dopisivala sa Čujićem.

"Prije 2 godine se desilo da je na klipove od tate i brata, na Jutjubu, Milan počeo da piše i komentariše. Mene često tjera da uđem i da gledam, jer tu mogu da čujem tatin glas.

Vidim pod imenom i prezimenom, njegov Jutjub, Milan Čujić i komentari ispod klipova da je moj tata bio džeparoš, da je moja majka krala po kućama, da mu je moj brat rekao da su fašisti. To sve nije istina.

Moj brat je bio miran, ćutljiv, povučen. Kada god bi vidio Skinse spuštao je glavu dole od straha. Moj otac je živio u ubjeđenju da ako nikog ne diraš, niko te neće dirati. Ali to su bila vremena kada je on bio mali. Znao je da kaže da je mogao na klupi da spava po cijelu noć i da ga niko ne dira.

Nas su učili da persiramo i kada je neko godinu dana stariji od nas. Moj brat nije koristio riječ fašista.

Ja sam krenula da mu odgovaram na te poruke, Milanu Čujiću. To je trajalo dva dana.

Pitala sam ga, da li možemo da se vidimo. Pitao me je, "a zašto, jel hoćeš da me ubiješ?.

Rekla sam mu, "ne, hoću da ti vidim šta ti je u očima, jer si ti zadnji vidio oči mog brata žive".

Sutra mi je napisao, izvini za sve, znam da ti to ništa ne vrijedi, ovi komentari su bili opravdanje za mene, kajem se, nije bila namjera da se tako završi. Tvoja rečenica mi cijelu noć odzvanja u glavi. Skinuo je sve komentare. Rekao je da on ne može da se vidi sa mnom, ali da Fendrik želi. Na svako moje pitanje o tome ko je devojka koja je bila sa njima, i ko je treći muškarac nije htio da odgovori. Preskakao je. Ni dan danas ne znam cijelu istinu od te noći.

Tu ima još nešto, još neko...

Nisu nam dali presudu".

Ubice nikad nije vidjela, ali je pozvala "nepoznata" devojka


Na suđenju ih je tata vidio, nisu puštali žene. Jedan od njih mu se smijao u lice. Moj otac je sve to slušao, kako su ga tukli, šutirali, ni to im nije bilo dosta, uzeli su i oluk sa zgrade, počupali i uradali ga njime. Slušao je šta je moj brat njima govorio dok su ga tukli, šta su oni njemu govorili, slušao je kako se moj brat ponašao, a kako oni.

Otac je sve to slušao, ali nam nikada ništa nije rekao, nikada nam riječ nije prenio sa suđenja. Majka je htjela da zna, ali je on bio čvrst.

Jedino je tata vidio ubice.

Ali ja sam dobila poziv od jedne djevojke. Oni su izašli poslije 6 i po godina napolje, a mene je pozvala ženska osoba. Rekla mi je da nisu bili samo njih dvojica, da je bio još jedan muškarac s njima, da je on punoljetan, i rekla da je i ona bila tu, ali da nije dirala mog brata. Rekla je da ih je molila da prestanu, ali da je nisu slušali, da su ga tukli, da su otkinuli oluk i da su ga njime udarali. Rekla mi je da to ne može da drži u sebi, da ne može da ode u policiju, niti da mi kaže ko je treći.

Uvijek se pitam ko je taj. Da li je nečiji sin, da li je zaštićen zbog toga...

Nikad nije spomenut, ali onda sam pročitala jednu knjigu, u toj knjizi je sažeto sve o Dušanu od prvog dana do 40. od njegovog ubistva. I tu sam prvi put vidjela da se spominje neko treći, odnosno, četvrti, jer je i djevojka tu bila.

Dušan Jovanović bio je učenik Osnovne škole "Vladislav Ribnikar". Sa porodicom, tatom Aleksandrom, majkom Milicom i sestrom Duškom živio je u Beogradskoj ulici. Bio je dobar učenik, mirno i povučeno dijete koje je voljelo da peca, igra fudbal i gleda kečere.

Kobne noći, Dušan se sa majkom vraćao iz Mirijeva u kojem su bili kod djeda i ujke. Tamo mu je živjela i sestra Duška, koja je bila u 9. mjesecu trudnoće.

Otac mu se spremao za treću smjenu u "Gradskoj čistoći", a Dule mu je tražio pare da izađe da kupi koka-kolu od 2 litre i da gleda kečere. Aleksandar je sinu dao pare ne pomišljajući ni u najstrašnijim snovima da će ga pustiti pravo u smrt.

Izašao je do prodavnice koja je udaljena nekoliko desetina metara od ulaza u kojem je stanovao i nikada se više nije vratio.

Presreli su ga i napali njegovi dželati Milan Čujić (17) i Ištvan Fendrik (17). Zaskočili su ga, udarali pesnicama, šutirali nogama po glavi, gazili, potom su počupali oluk sa zgrade i njime ga tukli sve dok mu nisu slomili vrat.

Tijelo je našao njegov otac Aleksandar. Maleni Dušan ležao je nasred Beogradske mrtav, otvorenih očiju. Jedna ruka mu je bila ispružena, druga savijena.

Sahranjen je dva dana kasnije u bijelom kovčegu, a na ispraćaj na vječni počinak došlo je nekoliko stotina ljudi. Autobusi su dovozili ljude iz cijele Srbije, a taksisti su vozili besplatno do Lešća.

Ljudi su se ujedinili i izašli na ulice da protestvuju zbog ubistva nedužnog djeteta.

Njihov surovi čin uništio je cijelu porodicu Jovanović u kojoj su tragedije počele da se nižu jedna za drugom.

Majka Milica je u prvih šest mjeseci nakon Dušanovog ubistva pokušala dva puta da se ubije. Prvo je popila sonu kiselinu, bila je hospitalizovana, izašla je sa uništenim jednjakom. Ubrzo je popila tabelete i bila u komi 3 dana.

Tri godine kasnije, ponovo je zatrudila. Otac Aleksandar je mislio da će drugo dijete da joj skrene misli sa Dušana, ali nije. Milica je rodila Kristinu, ali Dušana nikada nije preboljela.

Objesila se kada je Milica imala 15 godina.

Otac Aleksandar je dobio infarkt kada je pogledao film o svom sinu, film "Dušan". Nakon toga amputirane su mu obe noge, i srce mu je puklo od tuge godinu i po dana nakon što mu je supruga preminula.

Kristinu je tada usvojila Duška koja se preselila u Švedsku.

Milan Čujić i Ištvan Fendrik su dobili po deset godina maloletničkog zatvora. Kazna maloletničkog zatvora najprije im je umanjena za po 18 meseci po osnovu amnestije, pa su oni na slobodu, umjesto 19. oktobra 2007, trebalo da budu pušteni 19. aprila 2006. godine.

Posebnim rešenjem Okružnog suda u Beogradu kazna im je dodatno umanjena, pa je Fendrik uslovno pušten na slobodu 1. aprila 2004, dok je Ćujić uslovno oslobođen 30. aprila 2004. godine.

Život poslije života sa bratom Dušanom


Moj život nikad naravno ne može da bude isti kao prije ubistva mog brata, smrti oca, majke. Ja imam porodicu, Dušan se spominje non-stop, upoređujemo djecu non-stop, pirčamo kako je Dule iščekivao mog sina... On je tada, iako je imao samo 14 godina, kupio pelene, benkice, dao pare za krevetac, posteljinu. Taj krevetac i posteljinu je poslije koristila Kristina, ostala je i mušema. To je i dan danas tu, to nam je ostalo od njega, kao poklon.

Moj sin Dušan zbog toga se bori da promjeni odnos prema Romima od svoje 13. godine. Angažuje se u Švedskoj, napravio je izložbu, ušao u EU parlament, predstavlja Rome, sve to što se desilo je njemu dalo snagu i volju da predstavi Rome koji su nešto uradili u svom životu.

Recimo, Šveđani ovdje, kažu Romi žive u kamp kućicama. Jedna žena je mom bratu jednom počela da nabraja kakvi su Romi, a on je podsjetio na to kakvi su oni bili prije 100 godina, kako nisu znali da se ponašaju i da ne možemo suditi na osnovu prošlosti, da ne smije biti predrasuda, da nema veze koje je nacije čovek. Čovjek je čovjek. Žena je samo ućutala.

Moj sin danas radi za Švedsku televiziju, radio. Ima Romsko veče, kad god mu se pruži prilika on promoviše život Roma. Napisao je knjigu, hoće da pokaže svijetu kakvi smo kao narod stvarno.

U Srbiji je mnogo gore. Deca kad vide drugu decu, ako nisu očešljana, a to je bilo još u moje vreme, onda ih ismevaju, onda oni ni neće da idu više u školu. Pa meni je tada učiteljica pričala, ajde ti ćeš da se udaš, a ja bila vrlo dobar učenik. Sestru od strica su nam ismevali, mobingovali je, jer nije imala da se obuče kao oni i obuje, prestala je da se školuje i posle Romi nepismeni.

Moj otac je ostao bez majke kada je imao 2 godine, pa mu je umrla i sestra, pa otac kada je imao 7 godina. Htio je da ide u školu, ali je išao sav pocjepan. Sa 8 godina je išao da čisti da bi kupio sebi svesku i olovku. Bilo ih je troje, otac njegov je imao 3 djece, nije mogao sam sve da postigne. Bilo je mnogo teško.

Moj otac i majka su tada odlučili da će da imaju dvoje, jer za toliko mogu da rade. Eto, majka je čistila, prodavala bižuteriju na Slaviji, a za to vrijeme Dušan i ja smo se tu igrali, čitali knjige... zato je počela inicijativa da taj park dobije ime po mom bratu. Mi smo tu bili non stop. Tu smo provodili djetinjstvo.

U tom istom parku sam slušala kako majke govore deci, "budi dobar, ako ne budeš, ukrašće te Cigani". Tako uče decu, a kada bi se park zvao po mom bratu, onda kada bi deca pitala ko je to, majke ne bi tako pričale, nego drugačije.

Ploča je postavljena u Beogradskoj ulici, a u Mirijevu se igra turnir sećanja.

Ne damo se zaboravi, jer to treba da bude svakodnevna opomena.

BONUS VIDEO: