"Daj ruku..." Čujem, ali ne znam ko mi to kaže. Zbunjeno je pružam, kao da treba da se pozdravim, ali čovek mi šaku okreće nadole. "Čaša, dajem ti čašu, tako i njih služim".

To je bio konobar. Osjećam rub čaše sa vodom, potom je hvatam i spuštam je kraj sebe. Ne vidim ništa, jer imam povez preko očiju. Počinje muzika - novogodišnja proslava slijepih i slabovidih iz Udruženja Gledamo srcem, sa kojima u ovom trenutku dijelim njihov prostor i njihov mrak.

Ali, ovo nije mračan tekst. Proslava je prijatna i potpuno drugačija od onoga na šta smo mi "videći" ljudi navikli. Ko se kako dotjerao, kako izgleda aranžman, osvjetljenje, gdje je jelka, hoće li biti vatrometa...

Crno pred očima za mene nije bio hendikep, već ulaznica u jedan potpuno nov i drugačiji svijet. Tu svaki dodir zrači ogromnom toplotom, a najtananiji zvuk prodire do srca. Hrana - nikad nije bila ukusnija. To iznenađenje koji ćete ukus osjetiti ono je što daje posebnu čar.

- Gdje da stavim diktafon, da se nešto ne prospe preko njega, upitao je novinar Telegrafa Bobana, inače predsjednika udruženja koji ga je na žurku i pozvao.

- Mi ne prosipamo ništa, kratko i jasno odgovara.

- Ali, ja ću prosuti, zbunjeno objašnjavam.

Ipak, ništa nisam polio. Voda, rakijica, koka-kola, predjelo, jelo, dezert, baratanje viljuškom i nožem, sve je prošlo bez većih problema. Ako negdje i zapne, dotaknem hranu jagodicama...

- Meni je trebalo nekoliko godina da mi se razviju druga čula. Prvo su mi se "javile" jagodice. Znaš koliko me boli kad udarim jagodicama o sto. Kad zakačiš negdje, kao u oko da se udarim. Ja ne mogu da lupim šakom o sto, samo dlanovima - priča Boban.

Prekoputa mene je Rajko, otac slijepog dječka Ilije (28), a kraj mene Aca, otac slabovide Kristine. Ma kako bili samostalni i smjeli, ovi ljudi su čitav život okruženi najbližima, koji o njima neumorno brinu.

Ali, razaznati ko vam šta govori, nije lako. Čim sam stavio povez, zvuci su postali nesnosni - u smislu da su se svi miješali i da je potrebna posebna koncentracija da bi se "uhvatio" sagovornik u toj šumi glasova. Kasnije, zvuke sam "mapirao", pa sam "zapazio" za kojim stolom sjede najenergičnije djevojke, spremne da u svakom trenutku dobace muzičarima koju pesmu bi željele da se za njih odsvira. Shvatao sam ko kada dolazi, a kada odlazi i, naravno, osjetio kako je cijela sala okrenuta ka muzičarima i predata pjesmi koja je kao magija opčinjavala prostor.

- Ne može to odmah, nije pošteno, ti si sad stavio povez i snalaziš se, a mi to učimo kao vještinu, govori mi Boban.

Tri sata je prošlo kao tren i nisam imao potrebu da otvorim oči. Razgovor, muzika, smijeh, hrana i piće - tu je sve što je za dobru zabavu potrebno. Osim kretanja - svi su manje-više stacionirani na svojim mjestima i prepoznajem grupice ljudi po tome koliko se glasno čuju.

Kada se gitare dohvatio jedan Uroš, slijepi momak, profesor muzike, osvojio je baš svačije srce.

Njegovi prsti tanano prelaze preko žica gitare, a zvuk je toliko nestvaran da djeluje kao da neko svira klavir i violinu istovremeno.

Od tridesetak ljudi u sali svega pet-šest njih imaju vid.

Ilija, slijepi momak koji je sjedio dijagonalno od mene zainteresovao se otkud sam baš poželio da stavim povez preko očiju. Ima 28 godina, završio je Pravni fakultet i master, bio je odličan student, a u školi đak generacije. Ali posao nije lako naći.

- Trenutno ne radim ništa, ali meni je lijepo. Imam, hvala bogu i familiju i komšiluk, imam i veliko dvorište, ne žalim se, pretjerivao bih ako bih se nešto žalio. Volim emisije o automobilima, "Sat plus".

Imam dosta prijatelja koji voze automobile i onda je mene interesovalo kako sve to radi. Pa sam ih pitao "Je l' hoćeš da me provozaš, mogu li da sjednem na vozačevo mjesto, da osjetim kakav je mjenjač, interesovalo me je kako se šaltaju brzine.

U svom dvorištu potpuno slijep vozio je bicikl, a kada je putovao autobusom do škole, tačno je znao u kom dijelu grada se nalazi. Drugačiji je zvuk kada vozilo prelazi most, svaka krivina i promjena nagiba se osjete.

- Pitam ja vozača:" Jesmo li sada ušli u Dimitrija Tucovića?", a on se začudi i kaže, "Šta je ovo, pa zar ja ne vozim slijepu djecu?"

Inače, Ilija je imao intervenciju koja mu je, kako kaže, omogućila da na desnom oku pomalo vidi svjetlost. To je za dječaka, slijepog još otkad je bio u inkubatoru, bilo otkrovenje. Primijetio bi po svjetlima, kaže, kada automobili koče, a drugovi su se čudili toj njegovoj sposobnosti. Toliko je malo potrebno da usreći nekoga ko jutro započinje u mraku.

Nažalost kuća-taksi-kuća za njih je ponekad cio svijet. Ovakve proslave su rijetkost.

Pitanje je i da li je slijepa osoba zaista osuđena da bude maser, telefonista ili da pakuje robu. Zašto ne bi radila i neki odgovorniji posao. Zašto nemamo slijepog poslanika? Zašto slijep čovek ne bi mogao da bude, recimo, inspektor za buku?

[gallery ids="106011,106012,106014,106015"]

- Posao povlači djevojku, djevojka povlači brak, a to podrazumijeva djecu. Djeca i porodica podrazumijevaju osamostaljenje, jer jednog dana njihovih roditelja neće biti, a oni će morati da žive i dalje, priča Boban koji je svoju suprugu upoznao kada je oslijepio.

Njoj nije smetao njegov "hendikep", a o njihovoj ljubavi govori dovoljno njen osmijeh dok stoji kraj njega.

- Kako to, Bobane, doživiš ljepotu, kako osjetiš? Kako znaš da je njena kosa zaista lijepa?, upitao sam znatiželjno.

I sjetio se priče o jagodicama.

- Kad pipnem, čim uhvatim za kraj, vidim da li je očešljana, da li je ispeglana ili kovrdžava, čim dodirneš - napraviš neku sliku kako ti to doživljavaš, pričao je Boban.

A postoji tu i "treće oko".

- Tijelo ne laže. Kad te zagrlim, imaš ovdje iznad (pokazuje tačno iznad gornjeg dijela leđa), na milimetar, kad si negativan i nervozan, kao da me udari struja. Možeš da izvježbaš glas, da imaš osmijeh kao na folkloru, ali tijelo ne laže.

Svaki dodir koji bi mi neko pružio bio je specifičan, kao da rukom po tijelu ispisuje poruku. Vrijeme je sa povezom preko očiju teklo nekako sporije, a to sam primijetio preslušavajući dijelove razgovora. Čitava lepeza emocija, pauza u govoru, tok misli koji sam osjećao izgovarajući neku riječ stao je u pola sekunde snimljenog tona.

Tako je i sa dodirima - oni uobičajeni koji prate neverbalnu komunikaciju kao da traju po nekoliko minuta a ne svega sekund-dva. Osjećam svu težinu ruke, promjenu pritiska i toplinu.

Ipak, moram da kažem i da nije prijatno kada vam neko pruži ruku, a vi ne uzvraćate, jer ne vidite.

U jednom trenutku sam popio malo tuđeg soka i nije zgodno kada vam neko skrene pažnju na takvu omašku.

Nekada se obratim sagovorniku, ali odgovora nema... On je jednostavno ustao ili se okrenuo. Nije prijatno kada shvatite da razgovarate sami sa sobom.

Ili, kada ustima primaknete praznu viljušku, misleći da ste uboli komad hrane, pa neko to vidi.

A kako je tek ovim ljudima kada izađu na ulicu, kada se osmjele da samo zakorače i otisnu se među ljude. Komentari, uvrede, pa čak i povrede od padova. Izgubljenost i bespomoćnost kada niko neće da zastane. Ali, to je njihova realnost.

Mi, koji vidimo, moramo da znamo da oni nisu ni po čemu drugačiji od nas - i oni vole dobru hranu, dobru muziku i provod, vole svjež vazduh, prirodu, ali i grad, gužvu, ljude. Vole vožnju, koriste mobilne telefone, kompjutere, studiraju... Ja kada sam stavio taj povez preko očiju nisam postao "vanzemaljac". Bio sam to i dalje ja, samo sam isključio jedno svoje čulo. Iz znatiželje, ali i u znak solidarnosti. Baš kao što vi niste drugačiji kada zažmirite, tako ni oni nisu drugačiji jer ih je tijelo natjeralo da žmireći žive.

Skidam povez. I kao da više nisam na istom mjestu. kao da sam izašao iz teleport mašine. Svjetlo je slabo, ali doslovno boli. Ljudi od krvi i mesa predamnom djeluju nestvarno, a muziku više ne čujem.

Ljubav prema sportu


Ilija mi je otkrio da on obožava da "gleda" fudbal. I on sam kaže da je to gledanje, iako ne vidi. Ali, riječi komentatora uvedu ga u igru, toliko se uživi da ima, kaže, osećaj kao da je stvarno bio na tribini.

Međutim, da bi se to postiglo, komentator treba da zna kako da baš svaki djelić atmosfere dočara. A to su najbolje znali oni radijski.

- Naš najbolji komentator je Aleksandar Stojadinović, svi ga hvale, a kad prenosi utakmicu ili tenis hoću da se ubijem s njim, priča Boban.

Samo jedan krug motorom


Bobanu je najveća želja da ponovo sjedne na motor. I da ga upali. Kada bi, kaže, mogao da iskoristi trenutak dok je zatvoren terazijski tunel, a onda na kraju da njegovi drugovi vrište i tako mu daju znak za stop, ne bi to propustio. Zato, planira da adrenalin zadovolji skokom iz padobrana.

- Ja sam bio na Sajmu automobila, izašao je tada onaj "x9 piaggio" 5.000 kubika, ja kupim nov na sajmu i jako brzo poslije toga oslijepim. I zamisli sad osećaj, ja izlazim iz kuće, pipnem ga rukom i moram da zovem taksi. Duša me bolila... - priča Boban.