"Liste za odstrel"

Prethodnih godina bilo je slučajeva u Srpskoj da su učenici pripremali "liste za odstrel", u nekim školama je nasilje eskaliralo, a sve češće u ove ustanove stižu dojave o bombama.

Podsjetimo, 3. maja 2023. godine je trinaestogodišnjak K.K. u Beogradu počinio masovno ubistvo u OŠ "Vladislav Ribnikar", kada je usmrtio deset osoba – devetoro djece i čuvara škole.

Slučaj pomjerio granice

Sociolog Vladimir Vasić za "Nezavisne novine" navodi da je taj slučaj pomjerio granice, u naučnom smislu, ali i generalno, kada je u pitanju maloljetnička delikvancija.

"Pitanje je da li smo mi kao društvo nešto naučili iz svega toga. Cijenim da smo veoma malo toga uradili od 'Ribnikara' do danas, i da smo malo toga iskoristili u praksi. Tada smo imali pompezne najave po pitanju bezbjednosti učenika u Republici Srpskoj, da će se sve izmijeniti kada je u pitanju status učenika i njihova sigurnost. Mislim da je sve ostalo samo na obećanjima, i da smo potcijenili to što se desilo, tj. sve smo vrlo brzo zaboravili", pojašnjava Vasić.

Djeca sve radikalnija

Naglašava da je maloljetnička dokumentacija iz dana u dan sveprisutnija u zajednica te da pokazuje da su nam djeca sve radikalnija.

"Mislim da smo 'Ribnikar' trebali iskoristiti kao nešto što se ne bi smjelo nikad više desiti i kao nešto što će da bude parametar našeg budućeg ponašanja, i opreznosti prema djeci. Smatram da smo ostali samo na nekom emocionalnom nivou tragedije koja nas je potresla, i da ništa dalje nismo rješavali", napominje on.

Kadrovski ojačati stručne službe škola

Vasić smatra da se treba intenzivnije baviti problematikom maloljetničke delikvencije, odnosno mijenjati zakonski okviri, te kadrovski ojačati stručne službe škola.

"A sve da bi se na adekvatan način mogla pratiti ta problematika, odnosno da se primjenjuju vještine iz prakse, a ne da neko piše zakone u teoriju, koji nemaju nikakve veze sa praksom. 'Ribnikar' je nešto što se desilo i što smo brzo zaboravili, ali, nažalost, iz dana u dan djeca nas podsjećaju koliko je maloljetnička delikvencija opasna. Nadam se da se nikad više neće desiti to što se desilo u maju 2023. godine", zaključuje Vasić.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, za "Nezavisne novine" ističe da se pojave, poput pravljenja spiskova za "odstrel", prijetnji i dojava o bombama u školama, nakon tog događaja ne mogu posmatrati izolovano niti svesti na disciplinarni problem.

Medijska izloženost dodatno pojačava doživljaj 

"Takva ponašanja predstavljaju način na koji djeca pokušavaju da obrade intenzivan strah, zbunjenost i osjećaj nesigurnosti koji je ostao nakon tragedije. Djeca nemaju razvijene mehanizme da na zreo način integrišu ovako snažne i uznemirujuće sadržaje. Medijska izloženost dodatno pojačava doživljaj da je opasnost stalno prisutna. U takvom kontekstu javlja se potreba za kontrolom", ističe ona.

Pojašnjava da kod neke djece to izgleda kao povlačenje i anksioznost, kod druge kao radoznalost, a kod manjeg broja i kao identifikacija sa agresorom.

"Takva identifikacija ne znači želju da se povrijede drugi, već pokušaj da se razumije pozicija moći i izbjegne osjećaj bespomoćnosti. Pravljenje spiskova i slični obrasci ponašanja mogu biti simbolički pokušaj da se strah 'organizuje' i stavi pod kontrolu", ističe ona.

Dojave o bombama

Dodaje da dojave o bombama, iako često bez stvarne namjere, ukazuju na narušen osjećaj sigurnosti i potrebu da se skrene pažnja na unutrašnju napetost. "

"U pozadini takvih postupaka često stoji poruka da dijete traži da bude viđeno, shvaćeno i zaštićeno. Vršnjačka dinamika nakon ovakvih događaja dodatno se komplikuje. Povećava se nepovjerenje, dolazi do etiketiranja i udaljavanja među djecom. Škola, koja bi trebala biti prostor sigurnosti, može početi da se doživljava kao mjesto potencijalne prijetnje", kaže Savanović Zorićeva, navodeći da djeca koja su ranije bila marginalizovana mogu biti dodatno izolovana, što povećava rizik od daljih neadekvatnih reakcija.

Nastavnici, roditelji i stručnjaci danas brže reaguju 

"Ono što se ipak može prepoznati kao pomak odnosi se na veću senzibilnost odraslih. Nastavnici, roditelji i stručnjaci danas brže reaguju na signale koje djeca šalju. Više se govori o emocijama, o strahu i mentalnom zdravlju. Takva promjena predstavlja važan korak naprijed, budući da dječje ponašanje uvijek nosi određenu poruku koju je potrebno razumjeti", smatra ona.

Kako kaže, ta senzibilnost, međutim, nosi i dodatnu odgovornost.

"Reakcija odraslih mora istovremeno biti jasna i podržavajuća. Nasilje i prijetnje zahtijevaju čvrste granice, dok emocionalna pozadina takvih ponašanja traži prostor za razgovor i razumijevanje. Sankcija bez uvida može produbiti problem, dok razumijevanje bez granica može poslati pogrešnu poruku. Zbog toga preventivni programi postaju ključni dio odgovora", naglašava ona.

Prema njenim riječima, razvoj emocionalne pismenosti treba biti sistemski integrisan u obrazovanje.

Djeca trebaju učiti kako da prepoznaju i izraze emocije

"Djeca trebaju učiti kako da prepoznaju i izraze emocije, kako da se nose sa frustracijom i strahom, te kako da rješavaju konflikte bez agresije. Programi vršnjačke podrške i nenasilne komunikacije dodatno jačaju osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Rano prepoznavanje rizika mora biti jasno strukturisano. Nastavnici i stručni saradnici trebaju imati konkretne alate za uočavanje promjena u ponašanju i definisane protokole za reagovanje", smatra ona.

Poručuje i da pravovremena intervencija može spriječiti razvoj ozbiljnijih problema.

"Rad sa roditeljima predstavlja neizostavan dio prevencije. Edukacija o emocionalnim potrebama djece, granicama i uticaju digitalnog sadržaja smanjuje prostor za nesporazume i jača odnos povjerenja. Djeca koja imaju osjećaj sigurnosti u porodici rjeđe razvijaju potrebu za rizičnim oblicima ponašanja", dodaje ona.

Smatra da psihološka podrška u školama treba biti kontinuirana i dostupna.

"Jednokratne reakcije nisu dovoljne. Kroz radionice, individualni i grupni rad stvara se prostor u kojem djeca mogu govoriti o svojim strahovima bez osjećaja osude", kazala je Savanović Zorićeva.

Senzacionalizam uznemirava

Dodala je i da način na koji društvo govori o ovakvim događajima ima snažan uticaj.

"Senzacionalizam i prekomjerno izlaganje nasilnim sadržajima mogu dodatno uznemiriti djecu i normalizovati nasilje. Odgovorno informisanje i prisustvo odraslih u tumačenju takvih događaja pomažu djeci da ih integrišu na sigurniji način. Uloga svih nas koji radimo sa djecom danas je osjetljivija nego ranije", rekla je onda te dodala da postoji veća spremnost da se vidi, čuje i reaguje.

"Upravo u toj povećanoj senzibilnosti leži i najveći potencijal za prevenciju. Djeca ne trebaju savršen sistem, već stabilne i dostupne odrasle koji mogu da izdrže njihove strahove i pomognu im da ih razumiju bez dodatnog pojačavanja nesigurnosti", zaključuje Savanović Zorićeva.