Djevojka koja ulaskom u traktor, uzimanjem motike u ruke ili strpljivim ručnim odstranjivanjem trave sa svojih njiva ruši stereotipe i potvrđuje da za bavljenje poljoprivredom nisu bitne ni godine ni pol. Ivana je to znala još od ranog djetinjstva, pa joj danas, kada već ima i svoje porodično poljoprivredno gazdinstvo (PPG), ništa od toga nije strano.

U polju od malih nogu

"Poljoprivreda je kod nas porodična tradicija koju je pokrenuo pokojni djed Josip, uz kojeg sam i ja zavoljela ovaj posao. Kako me je kao šestogodišnju djevojčicu posjeo u traktor, tako mi je odredio životni put, pri čemu to nije bilo na silu, već sam jednostavno sve to zavoljela. Poljoprivreda je kod mene od malih nogu bila i ostala način života. Nije mi bio problem još u osnovnoškolskom uzrastu da ustajem u šest ujutru da bih sa nadničarima išla da kopam repu, pri čemu me niko na to nije tjerao, nego je to bila moja želja. To me je oblikovalo i usmjeravalo, zato sam tu i ostala", sa širokim mladalačkim osmijehom priča djevojka koja je ponosna na porodične korijene i tradiciju, koju su nastavili i njeni roditelji Ivica i Sanja, kao i brat Matej, koji takođe ima svoje gazdinstvo, a vjeruje da će tako biti i sa najmlađim bratom Marinom.

Uz djeda Josipa, u svemu je veliku ulogu imala i još uvijek ima i baka Marija. A oni se, pak, ponose svojom Ivanom. Sagovornica Jutarnjeg već je završila osnovne studije na Fakultetu agrobiotehničkih nauka u Osijeku i stekla zvanje inženjerke agronomije, pri čemu je i ponosna vlasnica dekanove nagrade.

Trenutno je pri kraju master studija Biljne proizvodnje na istom fakultetu, a osim što od prije godinu dana vodi svoje poljoprivredno gazdinstvo na kojem na 10 hektara uzgaja soju i kukuruz, a na 0,17 hektara bijeli luk, Ivana paralelno radi i u porodičnoj poljoprivrednoj apoteci.

"Ma, nije problem. Sve se stigne kada se čovjek organizuje. Naravno, mnogo znači i pomoć porodice, pogotovo oca i brata u radu na zemlji, jer i oni imaju svoja gazdinstva, a zajedno obrađujemo 200 hektara, pri čemu, kada se radi, nema striktne podjele, nego svi radimo sve. Konačno, samo se tako i može uspjeti u ovom poslu, ali i uopšteno u životu. Zajedništvo je ključ", istakla je Ivana, koja je prošle godine odlučila da napravi mali otklon od uobičajene proizvodnje njene porodice.

"Na fakultetu smo učili o luku i tada sam se upoznala sa brojnim prednostima bijelog luka, pa tako i da ima mnogo ljekovitih svojstava, između ostalog i u prevenciji pojedinih vrsta karcinoma, što mi je bilo i dodatno emotivno jer mi je djed preminuo od tumora. Tako sam dobila dodatan motiv da bijeli luk uvedem na svoje gazdinstvo i tako ga ojačam. Naime, svjedoci smo da cijene pšenice i uljarica već godinama stagniraju, a troškovi proizvodnje su otišli u nebo, što posebno osjećamo ove sezone usljed poskupljenja plavog dizela i mineralnih đubriva. Redovno pratim i stanje na tržištu žitarica i uljarica, koje su i dalje iste, pa u bijelom luku vidim veliku perspektivu", veli mlada Slavonka, koja posebno ističe kako sav posao oko bijelog luka, od sadnje preko prihrane do okopavanja, obavlja ručno.

Bijeli luk za budućnost

"Ovaj korak predstavlja strateški pomak prema tržišno atraktivnijim kulturama koje omogućavaju širenje i jačanje gazdinstva, koje gradim na ličnom radu, stalnom učenju i spremnosti na uvođenje inovacija u proizvodnju. Dugoročni cilj mi je da postepeno povećavam proizvodnju i modernizujem gazdinstvo, pa planiram da se prijavim na fond za mlade kako bih kupila mehanizaciju koja je specijalizovana za bijeli luk", najavljuje Ivana, koja ističe i ulogu formalnog obrazovanja.

"Fakultet mi je mnogo pomogao jer sam imala priliku da naučim kako se neki poslovi mogu obaviti na drugačiji način nego što su radili moj djed i tata. Ipak, najviše mi je pomoglo što sam se okružila dobrim ljudima, kolegama sa kojima odlično sarađujem i razmjenjujem informacije i iskustva. Tako mi je jedan kolega otkrio kako jedna sorta pšenice ima visoki potencijal, pa sam odlučila da sa tim probam i pokazalo se da je to tačno, jer sam na kraju od te sorte imala kvalitetniju pšenicu. Saradnja sa profesorima takođe je izvrsna. Nas malih i mladih proizvođača nema mnogo i zato moramo da se povezujemo, budemo u dobrim odnosima, sarađujemo i stvaramo sinergiju", otkrila je Ivana, koju smo pitali kako stariji članovi porodice prihvataju nove ideje.

"Iskreno, neke moje ideje i razmišljanja nerijetko se kose sa onima moga tate, pa zato sve što radimo novo prvo napravimo na manjoj površini kako bismo dobili najbolju povratnu informaciju i uvidjeli ima li to smisla. Njegovo je iskustvo izuzetno važno i uvijek rado poslušam šta ima da kaže. Znamo i da se posvađamo, ali to je normalno. No, isto tako mislim da su važne i nove ideje mladih ljudi, kao i njihova primjena u praksi, jer samo tako, povezivanjem iskustva i novih znanja, možemo unaprijediti poljoprivredu", naglasila je Ivana, koja je svjesna da oko poljoprivrede ima i upitnika.

"Teška su vremena, izazovna, mnogo je stresa, užurbanosti, ali kada odem na njivu i vidim biljku kako raste, u tome vidim svoj trud i to je slika koja me ispunjava i motiviše da još više i jače zapnem. Uvijek se u životu, pa tako i u poslu i na fakultetu, vodim principom - kako siješ, tako ćeš i žeti. To me je vodilo kroz život, u kojem sam naučila da se ne smije odustajati, ne treba se bojati, već raditi i pokušavati, pa ni rezultat neće izostati. Poljoprivreda je apsolutno grana koja ima budućnost i koja nikada neće propasti, jer mi se bavimo proizvodnjom hrane koja je čovjeku svakodnevna potreba. Nažalost, sve je manje obradivih površina zbog urbanizacije, ali ovaj posao ima svoju svijetlu budućnost, pri čemu treba i mijenjati proizvodnju, tražiti nova rješenja kako bismo bili uspješniji i bolji", poručila je mlada Slavonka.

(Jutarnji)