Masle su najčešće organizovane uz određeni praznik ili svetitelja kojem je selo posvećeno. Tog dana služena je liturgija, obavljana litija oko sela i čitane molitve za zdravlje ljudi, stoke i plodnost usjeva. Nakon vjerskog dijela slijedilo je narodno okupljanje, zajednički ručak i veselje.

Pored toga, u mnogim selima postojao je običaj da se na određene dane ne ore, ne kopa, ne kosi trava i ne obavljaju teški poslovi. Vjerovalo se da bi kršenje tih pravila moglo donijeti grad, grom, sušu ili druge nepogode.

Među najpoznatijim takvim danima bili su:

Sveti Ilija (2. avgust) – u narodu poznat kao gromovnik

Smatralo se da tog dana ne treba raditi na njivama niti boraviti na otvorenom za vrijeme nevremena.

Ognjena Marija (30. jul) – jedan od najpoštovanijih praznika u krajiškim selima

Vjerovalo se da rad na taj dan može izazvati požar ili štetu na imanju

Sveti Prokopije (21. jul) – zaštitnik usjeva i stoke

U mnogim krajevima nije se radilo ništa teže od kućnih poslova.

Sveti Pantelija (9. avgust) – praznik koji se poštovao naročito među stočarima

Blaga Marija (4. avgust) i Velika Gospojina (28. avgust) – dani kada su mnoge porodice odlagale poljske radove.

Markovdan (8. maj) – u pojedinim selima vjerovalo se da rad na njivi može donijeti grad i nevrijeme.

Posebno mjesto zauzimaju i periodi poznati kao „Ognjeni dani“, koji obuhvataju praznike Svetog Prokopija, Ognjene Marije, Svetog Ilije i Blage Marije krajem jula i početkom avgusta. U narodu se govorilo da su to dani kada se zemlja i nebo „odmaraju“, pa ih treba provesti mirno i bez težih poslova.

Na području Teslića i Kotor Varoša stariji mještani i danas pričaju kako su nekada cijela sela prekidala radove tokom zavjetnog dana. Čak ni kosidba, vršidba ili sakupljanje sijena nisu bili dozvoljeni. Vjerovalo se da će selo koje poštuje svog zaštitnika imati rodnu godinu i biti pošteđeno vremenskih nepogoda.

Slični običaji bili su prisutni i u okolini Banjaluke, naročito na Manjači i u Potkozarju. Mnogi domaćini su do prije nekoliko decenija pažljivo vodili računa o crkvenom kalendaru i planirali poljoprivredne radove između velikih praznika.

Banjalučanka Mira K. prisjetila se za Aloonline narodnih vjerovanja koja su je dočekala kada se sedamdesetih godina doselila u grad na Vrbasu. Kako ističe, u dijelu Rebrovca starije žene su strogo poštovale pravilo da se četvrtkom ne obavljaju nikakvi poljoprivredni radovi.

"Ako neka žena to ne bi ispoštovala, ostale su burno reagovale. Vjerovalo se da je četvrtkom zavjetni dan i da se zemlja ne smije dirati kako bi se bašte sačuvale od nepogoda", kaže Mira i dodaje da staru tradiciju poštuje i danas, zbog čega tog dana izbjegava rad u bašti.

Etnolozi ističu da ovi običaji predstavljaju spoj pravoslavne tradicije i narodnih vjerovanja koja su se oblikovala tokom vijekova. Bez obzira na to da li ih ljudi danas doslovno poštuju, oni ostaju važan dio identiteta krajiških sela i svjedočanstvo vremena kada se život odvijao u skladu sa prirodom, vjerom i zajednicom.