Luna iz Kruševca već više od dvije decenije živi u Londonu, ali nikada nije zaboravila svoje rodno mjesto i korene iz kojih potiče. Iako je život daleko od Srbije donio mnogo izazova, uspela je da održi neraskidivu vezu sa svojim porijeklom i tradicijom. Posebne emocije vezuju je za manastir Ostrog, mjesto koje za nju ima poseban značaj. U proteklim godinama, posjetila ga je tri puta sa svojom djecom, vjerujući da će u njegovim svetim zidovima pronaći svoj mir.

Međutim, nakon tih posjeta, uslijedile su godine tokom kojih nikako nije uspjevala da ponovo ode. Svaki pokušaj da se uputi na putovanje ka Ostrogu nailazio je na neku prepreku. Iako je željela da se još jednom pokloni svetim moštima Svetog Vasilija Ostroškog, sudbina kao da joj to nije dopuštala.

„Ostavila sam dobro plaćen posao u Direkciji za urbanizam u Kruševcu i sa djecom – sinom i ćerkom, koji su blizanci – prije dvadeset godina otišla u London. Bilo je to putovanje u nepoznato. Nismo znali šta nas čeka, niti kako ćemo se snaći u novoj sredini. Bilo nam je potrebno punih pet godina da steknemo sigurnost i pronađemo svoj put“, prisjeća se Luna.

I dok su godine prolazile, njena želja da ponovo kroči na sveto tlo Ostroga bivala je sve jača. Ipak, svaki pokušaj da organizuje putovanje završavao se neuspjehom. Nerijetko bi planove kovali mjesecima unaprijed, ali bi se uvek nešto ispriječilo – bilo da su u pitanju nepredviđene obaveze, porodične situacije ili jednostavno osjećaj da „nije pravo vrijeme“. Tako je prošlo punih dvadeset pet godina.

 Znate li ko ne smije da uđe u manastir Ostrog?

„Mnogo puta sam pokušavala da odem, koristila sam i turističke agencije iz Srbije i iz Londona, planirala putovanje sa različitim ljudima. Ali, kroz sve te pokušaje, shvatila sam da se na Ostrog ne ide kada vi to želite, već kada vas Sveti Vasilije pozove. To je živa istina. U nekoliko navrata sam bila sigurna da ću uspjeti da krenem, ali nešto bi uvijek iskrslo i sprečilo me. A onda, potpuno neočekivano, putovanje se organizovalo u jednom danu. Nas tri prijateljice smo odlučile da krenemo i sve se odigralo nevjerovatno lako i brzo“, priča Luna sa osmijehom.

Sve su isplanirale gotovo bez ikakvih poteškoća – kupile su avionske karte, rezervisale smještaj i obezbijedile prevoz do manastira.

„Put do Ostroga, iako poznat po strmim i krivudavim dionicama, ovoga puta smo prešle bez ikakvih problema. Kao da smo bile vođene nekom nevidljivom rukom. Kada smo konačno stigle u dvorište manastira, sav umor je jednostavno nestao. Osjetila sam neizmerni mir i spokoj. Poseban značaj imao je razgovor sa monahom, koji mi je pomogao da oslobodim dušu i ostavim iza sebe teret koji sam godinama nosila. Poseban utisak mi je ostavio momenat kad mi je monah rekao da u manastiru postoje rupe. Uzeo je moju ruku i ubacio u jednu od šupljina, a unutra je bila voda. Usred stijene voda - pravo čudo“, emotivno i puna ushićenja priča Luna.

Iako u manastiru uvijek ima mnogo ljudi, među njegovim zidinama vlada posebna, umirujuća tišina. Osjećaj prisustva nečeg uzvišenog ispunjava svaku prostoriju, a mjesto gdje počivaju mošti Svetog Vasilija donosi nevjerovatnu energiju i duhovnu snagu.

 Jedna od najvećih misterija Ostroga zbunila i stručnjake

Na ulazu u manastir, istaknuta su pravila oblačenja – žene treba da nose suknje i marame, dok muškarci moraju imati duge pantalone i majice dugih rukava. Mnogi poklonici donose darove za monahe – kafu, šećer, ulje i druge potrepštine, dok je ostavljanje dobrovoljnih priloga dio tradicije. Nakon poklanjanja moštima Svetog Vasilija, vjernici često zapisuju imena svojih bližnjih – bilo za zdravlje, bilo za pokoj duše, a monasi ih potom pominju u svojim molitvama.

Jedno staro pravilo kaže da sa Ostroga ne smijete poneti ništa što pripada manastiru – čak ni kamen ili cvijet. Ono što vjernici mogu da ponesu jeste osvećena voda i ulje iz kandila, koje se nalaze u manastirskoj prodavnici.

Po narodnom vjerovanju, Sveti Vasilije svake noći obilazi manastir, a monasi ujutru često zatiču crne tragove na njegovim čarapama. Zbog toga vjernici koji dolaze u manastir često na dar donose vunene čarape, ulje i vino, verujući da će njihovi prilozi doprinijeti duhovnom miru i blagostanju. Takođe, mnogi donose stvari svojih bližnjih koji nisu u mogućnosti da posjete svetinju – ostavljaju ih da prenoće pored kivota, a potom ih odnose voljenim osobama.

Iako se ljudi ponekad pitaju „ko ne smije da uđe u manastir Ostrog“, istina je da su svi koji dolaze čistog srca i sa poštovanjem prema svetinji dobrodošli. Manastir Ostrog nije samo mesto molitve, već i prostor unutrašnje obnove, gdje vjernici pronalaze utehu i odgovore na svoja životna pitanja.

BONUS VIDEO: