Za život i materijal zarađuje od harmonike.

„Mislim da sam jedan od rijetkih, koji je išao da polaže i dobije licencu i da plaća porez na harmoniku", kaže Jurković za BBC na srpskom.

Slavu i nadimak je, ipak, stekao kao stolar i dobrotvor.

Humanista godine se odrekao Njujorka

Krajem novembra prijatelji iz Fondacije Divac javili su mu da su darodavci iz dijaspore u Americi izabrali njega za humanistu godine.

Pozvali su ga da dođe u Njujork na dodjelu nagrade, a da mu svi troškovi prevoz i smještaj boravka tokom 10 dana budu plaćeni.

To bi mu bila prva prilika da vidi Ameriku.

Mile je uz zahvalnost, ipak, odbio.

„Da bi se moje oči naslađivale, neću da nečije druge zaplaču. Velika čast mi je to bila, ali sam pomislio da je bolje da taj novac uplate za liječenje nekog deteta", kaže Mile.

Iz Fondacije Divac su za BBC potvrdili da će prihvatiti Miletovu ideju, ali da još nije odlučeno kome će novac biti preusmjeren.

Za Dan državnosti Jurković je od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića dobio Sretenjski orden za rad.

Svaka nagrada Jurkoviću je podstrek da nastavi s onim što radi.

Kako je sve počelo?

Sa pravljenjem stolica počeo je odavno, ali je prvu akciju objavio na društvenim mrežama 9. maja 2015. godine - simbolično na Dan pobjede.

„Tad sam postavio na Fejsbuk da je to stolica za hranjenje beba i da mi se javi neko kome treba, ja poklanjam. To je napravilo haos".

Za kratko vrijeme o njemu su pisali mnogi mediji i veliki broj građana je bio spreman da pomogne.

„Mislio sam pokloniću 10, 20 stolica, nek bude i sto, meni to ne predstavlja ništa. Kad ono - dosad smo poklonili 1.910 stolica", kaže Mile.

Trenutno ima još 10 urađenih, koje čekaju nove male i velike vlasnike.

Poklanja i krevete, a nekim porodicama je opremao i čitave kuće, uz pomoć darodavaca.

Šta ako neko hoće da kupi?

„Traže često restorani da kupe, kažem im `uplatite tom i tom djetetu za liječenje, doneću vam stolicu`. Ne naplađujem nikome".

Njegova Fejsbuk stranica ima više od 102.000 članova.

„Ti ljudi se odazivaju na moje apele, pomažu, javljaju nam se iz cijelog svijeta - Amerike, Kanade, Dubaija. Mogu slobodno da kažem da sam jedan od rijetkih ko je društvene mreže iskoristio na pravi način".

Dešavalo se da i djeca požele da pomognu - pa poklanjaju džeparac.

Nalazi, kaže, „ljude za koje niko ne zna, koji ništa ne traže i zadovoljni su svojim životom, ali vidi se da im je potrebna pomoć".

Zahvalnost jedina zarada

„I u 99 odsto slučajeva riješimo problem. Nekima smo opremili kuću ili popravili nešto, nekima otplatili dug ili nabavili novac za liječenje".

Dogodilo se da je jedna porodica željela da pokloni automobil i on je našao šestočlanu porodicu kojoj je taj poklon mnogo značio.

Iako uglavnom poklanja drvene predmete, porodicu koja živi u selu blizu Banjaluke jednom prilikom obradovao je domaćom životinjom.

„Imaju jedanaestoro djece. Nisu željeli ni kompjuter ni igračke, već kravu. Pozvao sam ljude i za 24 sata je riješeno. Djeca su se više obradovala kravi nego igrački", rekao je Mile ranije za Blic.

Nastavljaju, kaže, da pomažu ljudima i nakon što im odnesu tu prvu pomoć.

„Ostajemo u kontaktu sa njima, dok ne vidimo da su stali na noge i da mogu dalje sami", dodaje.

Susret sa tim ljudima i njihova zahvalnost Miletu su jedina zarada.

„To može da shvati samo onaj ko se bavi ovim stvarima".

Roditelji dvoje djece sa autizmom kojima su pomogli, zvali su ga za kuma.

„Sa mnogima sam ostao prijatelj, a tek kumstvo - kumstvo se ne odbija.".

Ipak, teške ljudske sudbine nerijetko su potresne i bolne.

Mileta je nedavno dotakla scena - gledao je čovjeka od 70 godina kako plače, jer su mu platili dugove i prikupili novac za hemioterapiju.

Bolesnom djetetu od cerebralne paralize odnijeli su tricikl.

„Nije lako, svačega se čovjek nagleda. To se radi glavom, ne srcem, jer ako ponesete srce - to će vas slomiti".

U kući bez struje

Inače, do skoro Mile, koji ima 49 godina, živio je kao podstanar. Supruga mu je nezaposlena, a sin i kćerka tinejdžeri.

Na očevini u selu Rakovac nadomak Novog Sada počeo je prije 12 godina da gradi kuću, a sve je išlo polako.

Uselio se tek nedavno, a u kući i dalje nemaju struju.

„Ubila me papirologija više nego bilo šta. Ne mogu struju da uvedem, jer ne mogu da dobijem papir za legalizaciju."

I opština mu je izašla u susret, ali to nije bilo dovoljno kolegama iz katastra.

„Oni to ne fermaju, kao da su država u državi. Blokirali su me i opet moram sve da predajem ispočetka", kaže on.

Sve to ga ne obeshrabruje.

Sin Stefan mu već godinama pomaže i ide sa njim u humanitarne akcije.

„Ja sam nemirnog duha, operisan od spavanja, ustajem u šest ujutro kad god da legnem i krećem sa radom.

„Dok me noge drže i ruke služe, nastavljam sa tim. Sin je tu, ima ko i da me naslijedi", zaključuje stolar Mile.

BONUS VIDEO: