Tridesetih godina prošlog vijeka, na području Crne Gore i Kosova i Metohije, bilo je sramota da porodica nema muškog nasljednika. Zbog toga je često najmlađa ćerka odgajana kao muškarac, a njena uloga je bila da bude veće muško od svih muškaraca i da nikad ne pokaže da je rođena kao žena.

Stana je samo branila čast svoje porodice. Sasvim nevino i naivno od žene postala je muškarac. Ali Stana Cerović nije bila prva, ali je svakako bila posljednja virdžina u Crnoj Gori.

"Meni je čast da živim kao muškarac“, govorila je Stana Cerović, na našim prostorima i u svijetu poznata kao „posljednja virdžina“, koja je dala ocu riječ, da će živjeti i umrijeti kao muško iako je rođena kao žena.

Običaj da ćerku odgajaju kao sina kako bi se održalo porodično ime, negovao se na prostorima Albanije, Crne Gore i Kosova i Metohije.

Virdžina je imala tu nezahvalnu dužnost da bude „muška glava“ u kući u slučaju da porodica ostane bez muških nasljednika.

O ovom fenomenu pisane su knjige, publikacije, snimani filmovi i reportaže, a sve kako bi približili svetu ženski identitet izgubljen u zakletvi.

A kakav je život mogla da ima jedna žena koja je morala da bude veće muško od svih muškaraca - kako bi je vidjeli kao nasljednika porodice i glavu kuće?

Da li je ikada smjela da se požali? Da li je ikada smela da srcu pruži ono što joj traži ili da od svijeta i od sebe krije ono što želi?

Stana Cerović je uvijek ponosno govorila da nikada nije zažalila zbog svoje odluke. Na pozdrav, „Dobar dan, gospođo,“ ona je odgovarala: „Ja sam gospodin“.

Ona je imala samo jednu želju: Kada umre, da je na groblju pomenu kao jedinog preživjelog sina njenog oca.

Jer, ona je to i bila. „Uvijek je živela kao muškarac, nikad nije radila ženske poslove,“ prisjetila se jednom prilikom njena rođaka.

Stana Cerović rođena je 1936. godine u selu kod Šavnika u Crnoj Gori, kao ćerka Ande i Milivoja Cerovića. Kako je već imala tri sestre i dva brata koja su preminula u djetinjstvu, Stana je ocu dala obećanje da će da živi kao muškarac.

Počela je da se oblači kao muško i da se druži samo sa muškim društvom. Već sa pet godina je počela da puši (što je bilo dozvoljeno samo muškarcima), a sa sedam je uveliko obrađivala očevu zemlju.

Njena majka je u početku pružala veliki otpor suprugu što nameće njihovoj najmlađoj ćerki muške osobine, jer ju je ovaj fizički jačao i pretvarao u muškarca, i sve do Stanine zakletve neprestano je pokušavala da promijeni njeno oblačenje i utiče na poslove koje je obavljala. Međutim, Stana je već stekla sve tradicionalno muške veštine, uključujući i pucanje.

Njen zavjet na celibat i obećanje da će čuvati majku, sestre i imanje porodice bile su njen lični i doživotni izbor. Zapravo, to je ujedno bio i jedini način da žena naslijedi porodično bogatstvo.

Njen život bio je tipičan život crnogorske virdžine. Kao zakleta djevica, preuzela je ulogu muškarca i ostajala neudata i bez djece tokom cijelog života.

Dugo je bila glava porodice oko koje su se svi okupljali, a obećanje koje je dala ocu - nikada nije prekršila. Ostala je u roditeljskom domu nakon njihove smrti, gdje je čuvala svoje sestre.

Tu ju je i smrt zatekla.

Kada joj je umrla sestra Vukosava, Stana se duboko potresla, jer je upravo sa Vukosavom dijelila dobro i zlo u porodičnoj kući, živjeći kao brat i sestra.

2015. godine, Stanu je povrijedilo jedno od goveda, pa ona u osamdesetoj godini života odlučuje da rasproda stoku jer nije mogla više da je čuva po crnogorskim vrletima.

Tada se čitava zemlja podigla kako bi Stani omogućila dostojanstvenu starost. Lokalne vlasti su joj 2016. godine organizovale preseljenje u starački dom u Risnu za starije i siromašne, ali Stana je ubrzo nakon toga umrla. Njen život je završen časno, a ona je umrla i sahranjena kao jedini preostali muški nasljednik kuće Cerović.

BONUS VIDEO: