Jonatan je bio trogodišnjak kada ga je majka posljednji put vidjela.

"I dalje mogu da zamislim njegovo lice, kovrdžavu kosicu… Skoro kao da je bilo juče“, prisjeća se Hope Holand, dok joj glas drhti od emocija. Hope je svog sina Jonathana uvijek nježno zvala Jova, i taj nadimak je za nju bio simbol njihove posebne veze, nježnosti i majčinske ljubavi.

Hopein sin, Jova, nestao je iz njenog života prije više od petnaest godina. Bio je tek mali dječak kada je  njegov otac, Hopein bivši suprug, iznenada nestao sa njim. Tog trenutka Hopein svijet se okrenuo naglavačke – sve što je znala o životu postalo je neizvjesno, a srce joj je bilo slomljeno.

„Tokom prve tri godine, jedina stvar o kojoj sam mislila bila je kako da pronađem svog Jovu. Način na koji sam tragala za njim sada mi je maglovit, sve se prepliće u sjećanju, ali jedino što je tada imalo smisla bio je da ga pronađem“, prisjeća se Hope. Godine su prolazile, tragovi su postajali sve teži, a majka je živjela u stalnom strahu i neizvjesnosti.

Prvi značajan trag – nada u San Dijegu

Sve se promijenilo 2006. godine, šest godina nakon nestanka, kada je Hope konačno dobila važan trag. Istraga je pokazala da se njen bivši suprug nalazi u San Dijegu, u Kaliforniji. Napokon se pojavio zrak nade – Hope je mogla da vjeruje da će, posle toliko godina, možda ponovo držati svog Jovu u naručju.

Ali onda se dogodilo nešto što niko nije mogao ni da zamisli. Istraga koja je bila otvorena i koja je trebala da poveže Hope sa njenim sinom, stala je – istražitelj koji je vodio slučaj misteriozno je nestao. Hope je mjesecima čekala zamjenu, nadajući se da će drugi stručnjak preuzeti slučaj i nastaviti potragu.

Kada je konačno dodijeljena nova osoba za slučaj, ona je primijenila alarmantnu taktiku: direktno je obavijestila Hopeinog bivšeg supruga o toku istrage i tražila da kontaktira kancelariju tužioca za otetu djecu. Umjesto da pomogne, ovaj potez je privremeno blokirao sve napore – Hope je ponovo ostala u stanju nemoći, gledajući kako se njena nada gubi.

Neočekivani preokret – fotografija koja mijenja sve

Godinama kasnije, Hope je naišla na trag koji će promijeniti sve. Dok je pretraživala internet, slučajno je ugledala fotografiju – lice koje joj je bilo toliko poznato, kovrdžava kosa, oči… Bio je to njen sin, Jova. Srce joj je stalo. Ruke su joj se tresle. Nakon petnaest dugih godina, dugih noći punih strijepnje, molitvi i suza, Hope je konačno mogla da vjeruje da će doći do susreta sa svojim djetetom.

„Bilo je nevjerovatno… Ispod te fotografije stajala je oznaka gdje se nalazi, i odmah sam znala da je to moj Jova. Bila je to fotografija iz djetinjstva, a ja sam bila presrećna što ga vidim. Ipak, nisam smjela mnogo da se radujem zbog neizvjesnost, jer nisam znala šta me dalje čeka“, prisjeća se Hope. Sve što je prošla, svi trenuci nesigurnosti i bola, u tom trenutku dobili su smisao.

Novi početak poslije decenija bola

„Molila sam ga da to ne uradi,“ prisjeća se Hope, govoreći o trenutku kada je njen bivši suprug odlučio da pređe granicu u Meksiko sa Jovom. Njena intuicija nije bila pogrešna – upravo se to i dogodilo. Taj trenutak bio je razarajući: Hope je osjetila bespomoćnost i strah da možda nikada više neće vidjeti svog sina.

Ipak, ime koje je nosila – Hope, Nada – bilo je više od pukog imena. Bilo je to obećanje koje je dala sebi i svom sinu da nikada neće prestati da ga traži. Godinama je bilježila tragove, pratila male indicije i kontaktirala sve moguće izvore informacija o Jovinom mjestu boravka.

Decenija života između potrage

Iako je patila zbog Jove, Hope je bila i majka starijeg sina, Jakoba. Održavanje domaćinstva, rad, svakodnevne obaveze i briga o starijem djetetu često su joj oduzimali vrijeme i energiju koju bi mogla posvetiti potrazi za Jovom. Ipak, nijedna prepreka nije mogla da ugasi njenu odlučnost. Svaki mali trag koji bi pojavio – bilo na internetu, bilo kroz prijatelje ili poznanike – bio je svjetionik u njenoj dugoj potrazi.

Čudesna slučajnost koja mijenja sve

Godine 2015. dogodio se trenutak koji je sve promenio. Dok se prijavljivala za online kurs i pratila uputstva da „lajkuje“ stranicu kompanije, Hope je naišla na nešto neočekivano. Na prvi pogled obična aktivnost – lajkovanje stranice – otvorila je vrata ka onome što je tražila godinama.

Na ekranu se pojavila galerija fotografija… a onda je ugledala nešto što joj je srce skoro izbacilo iz grudi. Fotografija njene djece – Jonatana i Jakoba – kao mala deca u kadi. Fotografija koju je ona sama napravila prije mnogo godina, pre nego što je Jova nestao. Srce joj je počelo da lupa, a suze su joj same krenule niz lice. „Ruke su mi se tresle, tjijelo mi je drhtalo, a suze nisu prestajale“, priseća se Hope.

Prvi trenuci susreta sa stvarnošću

U prvi mah je osjetila kako joj lupa srce, a zatim je ogroman strah: šta dalje? Šta ako je ovo neki lažni trag? Šta ako se poslije tog traga razočara? Kako stupiti u kontakt sa sinom koji je nestao prije više od petnaest godina, koji je odrastao u potpuno drugom okruženju, možda misleći da je ona nestala ili da ga je zaboravila?

Bila je svesna da je ovo tek prvi korak. Otkriće fotografije bilo je znak, prilika koja se ukazala slučajno, ali koja je mogla biti početak susreta koji je obećavao da će poslednjih decenija bola i tuga biti zamijenjeni radošću i ponovnim povezivanjem.

Hope je znala da je put još uvijek dalek. Preostalo je da pronađe način kako da stupi u kontakt sa Jovom bez da izazove šok ili strah. Svaka naredna odluka bila je kritična – kako ponovo osvojiti povjerenje svog sina, kako mu objasniti godinu dana koja je provela tražeći ga, i kako obnoviti vezu koja je prekinuta toliko godina.

Ali jedno je bilo sigurno – Hope je još jednom dokazala da majčinska ljubav i nada ne poznaju granice. Petnaest godina patnje, strijepnje i nesigurnosti sada su stajale pred njom kao most ka nečemu mnogo ljepšem – mogućnosti da ponovo drži svog Jovu u naručju i da, konačno, zajedno sa Jacobom, obnovi porodicu koja je toliko dugo bila razdvojena.

Nakon što je ugledala fotografiju svog sina, Hope je ubrzo primetila još jednu sitnicu koja će promeniti sve. Primijetila je da je neko drugi lajkovao iste slike – i ispostavilo se da je ta osoba dobar prijatelj njenog Jove. Preko tog prijatelja, Hope je konačno dobila kontakt informacije svog sina.

Za Hope je to bio trenutak neizmjerne radosti: njen Jova je bio više nego voljan da obnovi kontakt sa majkom koju nije vidio petnaest godina. Samo tri dana nakon što je dobila kontakt, Hope je razgovarala sa Jovom prvi put poslije decenije i po. Glas koji joj je odzvanjao u ušima bio je glas njenog sina, glas koji je nosio sve one godine razdvojenosti, ali i nadu koja nikada nije prestala.

Dogovor za prvi susret

Hope i Jova dogovorili su da se sretnu 1. jula 2015. godine. Za Hope, to je bio datum koji je čekala petnaest godina – dan kada će konačno moći da zagrli svog sina i da osjeti toplinu i mir koji dolaze tek kada se izgubljeni dio porodice vrati kući.

Prvi susret bio je emotivan do srži. Suze, smijeh, zagrljaji i tišina koja je govorila više nego riječi – sve to činilo je trenutak koji se pamti cijelog života. „Toliko sam srećna,“ rekla je Hope za ABC 10, dok je opisivala ponovno okupljanje sa sinom. „To je čudo. Nikada nisam mislila da će se ovo ikada desiti.“

Jova se vraća kući

U to vrijeme, Jova je još uvek bio srednjoškolac u Meksiku. Međutim, obećao je svojoj majci da će, čim završi školu, preseliti se u Kaliforniju i živjeti sa Hope. Ovo obećanje nije bilo prazno – Jova ga je ispunio. U jesen 2016. godine, nakon više od petnaest godina razdvojenosti, konačno se vratio u dom koji ga je čekao, spreman da obnovi vezu sa majkom i bratom Jakobom.

Njihovo ponovno okupljanje nije bilo samo fizičko – ono je bilo obnova porodičnih veza, ljubavi i poverenja koje su pokušaji vremena i udaljenosti mogli samo da oslabe, ali nikada da unište. Hopein san da ponovo drži Jovu u naručju konačno se ostvario, a petnaest godina bola i čekanja pretvorilo se u trenutak čiste radosti i zahvalnosti.