„Ne možeš ovo da uradiš, Lana. Ovo nije tvoja kuća“, vrisnula je Sanja dok sam joj pružala kutiju sa njenim stvarima. Ruke su mi se tresle, ali nisam popuštala. Hodnik je mirisao na očev parfem, još uvijek svjež, kao da će svakog trenutka proći kroz vrata i reći nam da prestanemo sa ovim glupostima. Ali moj tata je bio mrtav već sedam dana i odlučila sam da više neću ćutati.

Sanja je bila sa mojim ocem petnaest godina. Nikada je nisam zvala maćehom, niti sam je ikada doživljavala kao člana porodice. Bila je tu, uvijek u sjeni, uvijek sa osmijehom koji mi je djelovao lažno. Mama je otišla kada sam imala deset godina, a tata je ubrzo nakon toga doveo Sanju u kuću. Nikada joj nisam oprostila što je zauzela mamino mjesto, iako znam da nije bila kriva za razvod mojih roditelja. Ali kada mi je tata umro, sve ono što sam godinama držala u sebi vratilo se u jednom talasu.

„Ovo nije tvoja kuća, Lana. Tvoj otac mi je sve ostavio“, vikala je Sanja. Papiri o nasljedstvu još nisu bili spremni, advokati još nisu sjeli za sto, ali sam osjećala da moram nešto da uradim. Nisam mogla da je gledam kako sjedi za očevim stolom, pije kafu iz njegove šolje i nosi njegovu pidžamu kao da joj pripada.

Moj brat Ivan stajao je po strani, ćutao i gledao u pod. Znao je da razumije moj bijes, ali nije imao snage da bilo šta kaže. Majka me je svaki dan zvala iz Surdulice, moleći me da ne pravim scenu, da budem razumna. „Lana, pusti ženu, nemaš pravo“, govorila je kroz suze. Nisam mogla. Nisam željela.

Sanja je otišla te večeri. Ostavila je ključ na stolu i rekla: „Nikada ti neću oprostiti.“ Stajala sam na vratima i gledala kako silazi niz stepenice. Kada su se vrata zatvorila za njom, osjetila sam olakšanje, ali i prazninu koju nisam očekivala.

Narednih dana kuća je bila tiha kao grob. Ivan nije razgovarao sa mnom. Dolazio bi, uzimao svoje stvari i odlazio. Rođaci su me izbjegavali, komšije su šaputale iza leđa. „Jesi li čula šta je Lana uradila? Izbacila je ženu iz kuće.“

Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Zvala je tetka Mira iz Leskovca.

„Lana, dijete moje, šta želiš? Svi pričaju o tebi kao da si čudovište. Znaš li koliko je tvoj otac volio Sanju.“

„Znam, tetka, ali više nisam mogla. Sve me je gušilo. Kao da sam cijeli život bila gost u sopstvenoj kući. Barem sada mogu da dišem.“

„A šta ćeš kad ostaneš sama? Porodicu ne biraš, ali je ne izbacuješ tek tako.“

Nisam imala odgovor. Samo sam plakala.

U narednim sedmicama počeli su pozivi advokata. Sanja je tražila svoj dio nasljedstva, polovinu stana i novac koji joj je otac ostavio. Ivan je bio bijesan. „Mogla si da sačekaš. Sada će nas svi vući po sudovima“, vikao je.

Ipak, nisam se pokajala. Svaki put kada bih prošla pored očeve sobe i osjetila njegov miris, znala sam da sam prvi put u životu uradila ono što sam smatrala ispravnim za sebe.

Jednog dana pronašla sam staru kutiju sa pismima koja mi je otac pisao dok sam bila dijete. U jednom je stajalo: „Lana, uvijek budi svoja, čak i ako je cijeli svijet protiv tebe.“

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila sama za stolom za kojim smo nekada večerali svi zajedno. Sada sam bila sama.

Ponekad se pitam da li sam pogriješila. Da li je moj bol bio izgovor da povrijedim druge. Da li je ljubav prema ocu opravdala mržnju prema ženi koja ga je voljela na svoj način.

Možda će mi porodica jednog dana oprostiti. Možda ću i ja sebi oprostiti.

Ali znam jedno: ponekad moraš da uradiš ono što osjećaš da moraš, čak i ako te svi zbog toga zamrze.