Kamiondžija Jovica iz okoline Kruševca proveo je posljednjih 12 godina života krstareći drumovima Balkana.

Danju, noću, po kiši, po snijegu – njegova kabina bila je i dom i zatvor, a volan jedini svjedok njegovih misli i osjećanja. Vozio je da bi njegova porodica imala krov nad glavom, da bi stan u koji su on i supruga uložili sav svoj trud bio opremljen, da bi djeca imala sve što mu je u tom trenutku izgledalo kao „osnovno“. Svaki pređeni kilometar bio je mala pobjeda, a svaki dinar zarađen za kuću — čin ljubavi i žrtve.

I dok su točkovi kamiona gutali kilometre, Jovica je gutao knedle usamljenosti, vjerujući da kod kuće neko broji dane do njegovog povratka, da djeca čekaju, da supruga strpljivo broji sate do njegovog osmijeha.

Godine odsustva i čekanja

„Često nisam znao ni koji je dan. Samo sam vozio“, prisjeća se Jovica. „Znao sam da svaka vožnja donosi još koji dinar više za kuću, za djecu, za nju... Mislio sam da gradimo život zajedno.“

Ali kako su godine prolazile, shvatio je da nije jedini koji je brojao dane. Osjetio je kako se njegova supruga udaljava, kako iz njihove zajedničke svakodnevice nestaje toplina i osmijeh.

„Ja sam mislio da je to normalno, stalno sam bio na putu, ona sama sa djecom. Viđali smo se tri puta godišnje, kad uspijem da dobijem odmor. Ja sam uvijek odbrojavao dane do našeg dolaska, a ona moje odsustvo pametno iskoristila.“

Dani koji su promijenili sve

A onda je došao taj šok. Tog jutra, kaže Jovica, sve je djelovalo kao da je Bog namještao da se poklopi – niz događaja koji su ga potpuno paralizovali.

„Imao sam turu za Beč, istovar, kad me je šef pozvao i rekao da će kamion da preuzme kolega sa jednim mlađim dečkom, a ja da idem kući i javim se kroz par dana. Bio sam blizu Kruševca, odlučio da ih iznenadim. Vraćao sam se avionom do Beograda, svratio u šoping da kupim nešto za klince i parfem za suprugu. Ušao sam tiho, nisam htio da je budim... A onda sam čuo smijeh. Muški smijeh. U mojoj kući. U našem krevetu.“

Jovica je zanemio. Noge su mu klecale, ruke drhtale, a srce – kao da je stalo.

„Kad sam vidio s kim me vara… odrazilo se na moje zdravlje. Znate onaj osjećaj kad krv krene da vam ključa, a tijelo da se hladi? To. Taj čovjek... bio mi je nekadašnji kolega, čak sam mu i pozajmljivao pare kad nije imao.“

Osjećaj izdaje i nepravde

„Znam da mi je zujalo u ušima, mrak pao na oči. Plašio sam se svojih postupaka, a moja žena... neprepoznatljiva. Mrtva hladna. Kao da je to sasvim uobičajen prizor. Kasnije sam shvatio da je to za nju bilo olakšanje. Kao da je čekala da ja kažem – odlazi! Pa da bude da sam ja taj koji je odlučio da se rastanemo.“

Dok Jovica nije mogao da razluči san od stvarnosti, njegova supruga je bez trunke kajanja spakovala kofere i otišla – sa ljubavnikom. Svi novci koje je Jovica slao godinama, potrošeni su na luksuz, večere i poklone za drugog muškarca.

„Zamislite da 12 godina radite, ne viđate djecu, živite na autoputu, a onda shvatite da ste zapravo finansirali tuđu ljubavnu romansu“, priča Jovica kroz gorak osmijeh.

Posljedice po zdravlje i život

Ovaj emocionalni udarac nije prošao bez posljedica po Jovicu. Ubrzo je saznao da boluje od šećera, izgubio je 18 kilograma, i morao je da se oslanja na terapije, lijekove i podršku prijatelja. Njegov život se promijenio — iako i dalje vozi, kaže da više ne sanja o kući. Kuće, u pravom smislu te riječi, više nema.

„Pokušavam da idem dalje. Radim, vozim, trudim se da se oporavim. Ali više ne maštam o onome što sam izgubio, jer više ne postoji. Naučio sam da kuću ne čine zidovi, već ljudi koji u njoj žive. A oni koji su odabrali da odu, jednostavno nisu moji.“

Priča o čovjeku koji je deceniju i po provodio u potrazi za boljim životom za svoju porodicu, samo da bi shvatio da su ljubav i povjerenje krhkiji nego što je ikada mogao da zamisli.