U svjetskoj istoriji malo je ličnosti čiji je lik toliko pažljivo „uljepšan“ i kanonizovan kao lik Mohandasa Karamčanda Gandija.


„Mahatma“, „velika duša“, otac nacije, apostol nenasilja – ove titule stvorile su oko njega oreol gotovo božanske nepogrješivosti. Međutim, iza fasade sveopraštajućeg mudraca krila se mnogo složenija i despotskija ličnost, a prve koje su osjetile njegovu težinu bili su mu najbliži – supruga i djeca. Brak sa Kasturba Makandži Kapadijom, sklopljen kada su oboje imali po trinaest godina, bio je za nju arena za šezdesetdvogodišnje potiskivanje. Gandi, opsjednut idejom totalne kontrole i moralnog „čišćenja“, pretvorio je porodični život u poligon za svoje asketske eksperimente, ne vodeći računa o osjećanjima i željama supruge. U svojoj autobiografiji „Moj život“ sa naizgled razornom iskrenošću priznao je svoje „užasno“ ponašanje prema supruzi u mladosti, izlive ljubomore i pokušaje da uspostavi potpunu kontrolu nad njom, diktirajući gdje smije da ide i sa kim smije da se viđa.


Suprugu kažnjavao na bizaran način



Ali to je bio samo početak. Prava drama se odvijala kada je Gandi krenuo putem „svjetosti“. Od Kasturbe, koja je odrasla u tradicionalnoj indijskoj porodici, zahtjevao je potpuno i bezuslovno pokoravanje njegovim novim, često radikalnim idejama. Poznat je slučaj kada ju je natjerao, kao ženu iz visoke kaste, da čisti toalet namjenjen „neprikosnovenima“ („untouchables“), što je po standardima tog vremena bila nezamislivo ponižavanje. Njeno odbijanje izazvalo je njegov bijes. Pa je tjerao da liže pločice u kupatilu kako bi je kaznio. Nakon odbijanje i takve grozne naredbe, uhvatio je za ruku i vukao je ka kapiji, sa namjerom da je izbaci iz kuće. Samo suze i molbe Kasturbe, koja mu je rekla da nema gdje da ide, zaustavile ga. Kasnije je ovaj događaj opisao kao jedan od svojih sramnih postupaka, ali sam taj čin mnogo govori. On nije ubjeđivao, već je lomio, zahtjevajući nesvjesno prihvatanje ideja, već robovsko pokoravanje. Njegova asketika bila je egoistična: nije birao samo sopstveni put odricanja, već je i svoju porodicu vukao za sobom, ne pitajući ih za saglasnost.


Tragičan odnos prema djeci imao je Mahatma Gandi



Posebno tragičan bio je njegov odnos prema djeci, naročito prema starijem sinu Harilalu. Dječak je sanjao da se obrazuje kao pravnik u Engleskoj i krene očevim stopama. Međutim, Gandi, razočaran zapadnim sistemom obrazovanja, strogo mu je zabranio to. Vjerovao je da pravo znanje nije u diplomama, već u služenju društvu po njegovim, Gandijevim, pravilima. Istovremeno je pomogao da se školuju dva njegova nećaka i sin prijatelja, što je Harilal doživio kao monstruozno izdaju. Odbijanje je slomilo život mladog čovjeka. Postao je vječiti buntovnik, pokušavajući svim silama da izađe iz sjenke velikog oca.Pio je, upuštao se u sumnjive finansijske afere, prihvatio islam i uzeo ime Abdula Gandi, a zatim se ponovo vratio hinduizmu.

U javnosti je optuživao oca za licemerje i okrutnost. Cela njegova životna priča pretvorila se u očajnički krik za pomoći i priznanjem, koji otac, zauzet spasavanjem čovečanstva, nikada nije čuo. Kada je Kasturba umrla od upale pluća 1944. godine, Harilal je došao da je poseti pijan i bio je izbačen. Umro je od tuberkuloze i alkoholizma u bedi, samo nekoliko meseci nakon što je otac ubijen 1948. godine.


Gandi, koji je propovedao ljubav prema svemu živom, nije bio sposoban da pruži tu ljubav sopstvenom sinu, vidjeći u njegovoj težnji za normalnim ljudskim životom samo izdaju ideala. Njegov dom nije bio mirna luka, već laboratorija gdje su ukućani bili eksperimentalni kunići u njegovom grandioznom projektu preuređenja svijeta, prenosi Stil.



Eksperimenti sa čednošću: svjetost na ivici iskušenja



Jedan od najspornijih i najšokantnijih aspekata Gandijevog života bili su njegovi takozvani „eksperimenti sa brahmacharijom“. Brahmacharija, ili zavjet čednosti, koji je uzeo sa 36 godina, za njega nije bila samo apstinencija, već kamen temeljac njegove duhovne snage. Vjerovao je da je sjemena tečnost izvor životne energije i da njeno očuvanje daje čovjeku nevjerovatnu fizičku i duhovnu moć. Ova ideja, koja ima korjene u nekim hinduističkim učenjima, dovela je do krajnosti. Gandi je odlučio da nije dovoljno samo izbjegavati seksualne odnose. Prava brahmacharija, po njegovom mišljenju, bila je sposobnost da se bude u samom centru iskušenja i da mu se ne podliježe. Da bi testirao svoju istrajnost, počeo je da praktikuje spavanje sa golim mladim ženama.


U krevet je odveo sestričinu, ali zbog eksperimenta



Među njegovim „partnerkama“ u ovim eksperimentima bile su njegova sestričina Manu Gandi, kojoj je tada bilo svega 17-18 godina, i Abha Gandi, supruga njegovog sestrića. Te djevojke je nazivao svojim „hodajućim štapovima“, pratile su ga svuda, brinule o njemu i postale nevoljni učesnici njegovih noćnih testova. Gandi je tvrdio da su ova ponašanja potpuno čista i lišena bilo kakve seksualne pozadine. Za njega je to bio konačni ispit za titulu pravog brahmacharije, dokaz samome sebi i svijetu da je potpuno pobijedio tjelesne porive. Spavao je s njima u istom krevetu, tvrdeći da ako mu se ne pojavi ni najmanja tjelesna misao, njegova duhovna snaga je dostigla vrhunac. Ove prakse otvoreno je komentarisao u pismima i razgovorima, nazivajući ih „jagjom“ ili vatrenim žrtvovanjem, gdje je spaljivao posljednje ostatke svoje seksualnosti.


Međutim, za okolinu, uključujući njegove najbliže sljedbenike, ovi „eksperimenti“ djelovali su skandalozno. Njegov vjerni sljedbenik Sardar Patel direktno mu je rekao da je to „adharma“ — nepravedan put koji baca sjenku na cijelo njihovo pokretanje. Drugi su ga molili da prestane, bojeći se da će time diskreditovati Gandija pred milionima Indijaca. Čak je i Džavaharlal Neru, njegov politički nasljednik, smatrao ove prakse „nenormalnim i neprirodnim“. Ali Gandi nije popuštao. Smatrao je kritičare ljudima sa „prljavim mislima“, nesposobnim da shvate čistoću njegovih motiva. Nije vidio ništa problematično u svojim postupcima, iskreno vjerujući da testira svoju svetost.

Savremenom čovjeku teško je ove postupke ocjeniti drugačije nego kao oblik psihološkog i emotivnog zlostavljanja. Mlade djevojke, odgojene u kulturi bezuslovnog pokoravanja starijima i obožavanja Gandija kao sveca, teško da su mogle dati svjesni pristanak. Za njih je njegova molba bila kao naredba božanstva. One su bile instrumenti njegove lične duhovne potrage, njihova osjećanja, moguća nelagodnost ili psihološka trauma nisu se uzimala u obzir. Bio je toliko zaokupljen sopstvenom borbom sa zamišljenim demonima da nije primjećivao stvarnu neprijatnost koju je nanosio živim ljudima. Ova priča je najsvjetliji primjer kako potraga za apsolutnom čistoćom može dovesti do postupaka koji iz ugla obične ljudske etike deluju monstruozno. Gandijeva svjetost zahtjevala je žrtve, a te žrtve su najčešće bili najslabiji i najpovodljiviji.



Južnoafrički slučaj - Gandi i „kafiri“



Prije nego što je postao ikona antikolonijalnog pokreta u Indiji, mladi advokat Mohandas Gandi proveo je više od dvadeset godina (od 1893. do 1914.) u Južnoj Africi. Upravo je tamo formirao svoja politička uvjerenja i nastao je njegov čuveni metod „satjagrahe“ — nenasilnog otpora. Zvanična biografija prikazuje ovaj period kao vrijeme njegovog sazrijevanja u borcu za prava svih potlačenih. Međutim, detaljno proučavanje njegovih pisama, peticija i članaka iz tog doba prikazuje sasvim drugačiju, manje laskavu sliku.


Gandi se nije borio za jednakost svih ljudi, već je tražio privilegije za indijsku zajednicu, koju je smatrao mnogo superiornijom u odnosu na domoroce Afrike. U svojim ranim tekstovima bez ustručavanja koristi ponižavajući izraz „kafir“ — uvrjedljivu riječ kojom su bijelci kolonizatori nazivali crnce u Africi. Neprestano je isticao rasnu i kulturnu nadmoć Indijaca. Na primjer, 1896. godine u Bombaju je govorio o tome kako Evropljani pokušavaju „da nas svuku na nivo divljaka-kafira, čiji je jedini posao lov, a cilj u životu — da skupe dovoljno stoke da kupe ženu, pa da potem žive u goleti i ljenjosti“. Njega nije toliko smetalo rasno ugnjetavanje samo po sebi, koliko to što su Indijce, pripadnike „drevne arijske civilizacije“, stavljali u isti rang sa Afrikancima.

Zalagao se za posebne ulaze u pošte, odvojene zatvorske ćelije i gradske četvrti za Indijce, kako bi se spriječilo „nepoželjno“ miješanje sa domorocima. Godine 1904. u svojoj novini „Indian Opinion“ otvoreno je podržavao rasnu segregaciju, tvrdeći da su potrebni posebni kvartovi za crnce da bi se zaštitili bijeli i indijski dijelovi gradova. Kada je u Durban izbio epidemija kuge, krivicu nije svalio na vlast, već na higijenske navike Afrikanaca, insistirajući da se Indijci odvoje od njih.


Tokom anglo-burskog rata i ustanka Zulusa 1906, Gandi nije bio samo pasivan posmatrač. Aktivno je pozivao Indijce da se prijave u sanitarne jedinice koje su služile Britanskoj imperiji, kako bi dokazali svoju lojalnost i time dobili bolji status od domorodaca. Vidio je u tome šansu da se indijska zajednica izdigne iznad afričkog stanovništva u očima kolonijalnih vlasti.


Tek nakon povratka u Indiju, mnoge godine kasnije, počeo je da govori o jedinstvu svih potlačenih naroda. Ipak, njegova južnoafrička prošlost baca tamnu sjenku na njegovu reputaciju borca protiv rasizma. Kritičari poput južnoafričkih istraživača Ashvina Desaija i Gulama Vaheda, autora knjige „Južnoafrički Gandi: Svetac s rasponom“, tvrde da je Gandi bio saučesnik u začetku apartheida. Nije osporavao samu ideju rasne hijerarhije, već je samo želio da Indijce postavi na viši stepen u njoj.


Ova transformacija od rasiste koji je prezirao Afrikance do univerzalnog simbola jednakosti djeluje barem kontradiktorno. Moguće je da su mu stavovi s vremenom evoluirali, ali ne može se poreći da je u periodu od dvije decenije bio ubjeđeni pristalica rasne segregacije, gledajući na domoroce Afrike s visine kolonizatora, samo s drugačijom bojom kože.