Koliko god preseljenje u drugu zemlju nosilo sa sobom težinu i neizvJesnost - naročito za ljude srednjih godina - toliko umIJe da bude i izvor sreće, jer znači da se porodica ponovo ujedinjuje. Tako je bilo i u slučaju D. A.  žene iz Bosne i Hercegovine koja je došla u Njemačku kod sina. Međutim, umjesto novog početka - uslijedio je pakao, piše Hercegovka.net.

D. A. nije željela da gubi vrijeme, već je odmah počela da traži posao. Pošto nije znala ni riječ njemačkog, ponuda koju je dobila od - kako kaže - "naših ljudi" u Minhenu djelovala je kao dobitna kombinacija.

Firma je bila njemačka, ali je posrednik bila agencija koju su vodili ljudi iz Bosne i Hercegovine, a na čijem čelu se nalazio G. M.

Svjesna da bez znanja jezika ne može mnogo da bira, prihvatila je najteži posao, sa jednim ciljem - da pošteno radi i za to bude ispravno plaćena. Ali, kako kaže, muke su tek tada počele.

- Već prvog dana osjetila sam neprijatnosti. Ismijavali su me i ponižavale su me radne kolege. Mislila sam - proći će, to je samo početak. Ali ne, bilo je sve gore i gore. Uvrede su postajale svakodnevne, prekovremeni sati sve duži - priča D. A.

Svaki put pred ulazak u firmu, stajala bi na vratima, prekrstila se i zamolila Boga i Gospu da joj daju snage da izdrži dan. Porodici nije ništa govorila, iako su primijetili da gubi kilograme i da se kući vraća iscrpljena i bezvoljna.

- Kad bi me pitali šta se dešava, odgovarala bih da mi treba vremena da se naviknem. Nisu znali istinu - dodaje ona.

Posebno se sjeća kako je svakog jutra posao koji je trebalo da obavlja sa koleginicom od 7 do 9.30 radila sama. Koleginica je hodala za njom i vikala "šnel, šneler", a ostali su joj se pridruživali, smijali se i rugali. U početku nije ni znala šta to znači, dok kod kuće nije pitala - i saznala da joj govore da radi brže.

- Bila sam zbunjena i uplašena. Radila sam kao za dvije osobe i opet ništa nisam rekla svojoj porodici. Ćutala sam i trpjela - prisjeća se.

Godinu dana je, pored svog posla, radila i dodatno - umjesto žene koja uopšte nije dolazila. Plata? Nula. Novac je sve vrijeme išao drugoj.

- Kada bi došlo vrijeme za platu, odmah bi se vidjelo da nisam plaćena. A najgore je bilo što su mi ostatke tuđe hrane stavljali u kesu i kroz smijeh govorili da ponesem kući - jer nisam zaradila dovoljno. Nisam htjela da uzmem, ali su mi gurali u torbu - priča D. A. potreseno.

Na kraju - 15 kilograma manje i infuzija. Tek tada je porodici priznala sve.

- Kad sam završila na infuziji, shvatila sam da ne mogu više. Rekla sam sve svojima. Naravno, bili su u šoku. Sljedećeg jutra su otišli u firmu, ispričali šta se dešavalo. Glavni šef (Nijemac) i menadžerka su odmah dobili otkaze, a ostali su prošli s opomenama. Ja sam tada dala otkaz - ispričala je D. A.

Ipak, život joj je vratio osmijeh.

Svako jutro kada je dolazila na posao, pored firme je bio jedan drugi biro. Čovek po imenu B. V. posmatrao ju je svakog dana. Vidio je kako staje pred vrata, prekrsti se i gleda u nebo, pa tek onda ulazi. Upoznao se s njom i njenom porodicom - i ponudio joj posao.

Tu sada radi već petu godinu. Poštovana je, cijenjena i fer plaćena. I dalje svakog jutra staje ispred vrata, ali sada da - kako kaže - zahvali Bogu što ide na posao sa osmijehom.