Kada je Lanet Svini jedne noći, u 4 sata ujutru, primila poziv od svog 23-godišnjeg sina Kajla, nije mogla ni da nasluti da će to biti prekretnica – trenutak koji će zauvijek podijeliti njen život na prije i posle.

– Mama, mislim da sam gej – tiho je rekao Kajl s druge strane žice, iz svog stana u Njujorku, u koji se nedavno preselio prateći djevojku koju je volio.

Taj poziv nije bio samo priznanje o seksualnosti, već vapaj za pomoć. Kajl je istog trenutka priznao i ono što je krio mjesecima – postao je zavistan od kreka, izgubio kontrolu nad sobom, prodao svoje stvari, potrošio studentski kredit, i bio na ivici da prodaje stvari svojih cimera kako bi došao do još droge.

Za Lanet, taj trenutak bio je početak borbe koja se završila najgorim ishodom – gubitkom djeteta. Njena priča, potresna i brutalno iskrena, ogoljava ne samo razarajuću moć droge, već i pogubnost tihe stigme, predrasuda i nesvjesnog odbacivanja – čak i kada dolaze iz porodica koje naizgled sve prihvataju.

Rehabilitacija koja je probudila novo zlo

Uvjerena da čini pravu stvar, Lanet je odmah pokušala da pronađe pomoć za svog sina. Međutim, rehabilitacioni centar, umjesto da bude mjesto izlječenja, postao je okidač za još dublju tragediju. Tamo je Kajl prvi put čuo za heroin – i ubrzo, želio da ga proba. Ubrzo po izlasku, uz pomoć prijatelja kojeg je upoznao na liječenju, to je i učinio.

Uslijedile su godine borbe, ulazaka i izlazaka iz centara, sve do kobnog dana kada je, sa samo 26 godina, preminuo od predoziranja heroinom i metamfetaminom.

Kajl je bio talentovani mladić – pjesnik, strastveni igrač Scrabble-a, duhovit i inteligentan. Odrastao je u porodici koja se ponosila tolerancijom – Lanet je bila u istopolnom braku, a i njegova sestra se identifikovala kao queer. Ipak, Kajl je ćutao. Jer, kako je rekao u tom jednom, presudnom razgovoru, zapamtio je kako mu je majka jednom usput rekla da "ne vjeruje" da muškarci mogu biti biseksualni.

Taj trenutak, koji je Lanet tada zaboravila, u Kajlovom srcu postao je zid.

– Zbog toga mi nikada nije rekao istinu o sebi. Mislio je da ću ga prisiliti da se izjasni kao gej, što on nije bio. Bio je biseksualan i nije vjerovao da ga mogu razumjeti – napisala je Lanet u svojoj knjizi "Šta sam trebala da kažem", zbirci poezije i sjećanja, u kojoj objavljuje i neke od sinovljevih pjesama.

Zavisnost nije samo fizička – ona je i društvena

Kroz sopstvenu tugu, Lanet je osvijetlila i širi problem: biseksualni muškarci su među najnevidljivijim članovima LGBT zajednice. Istraživanja pokazuju da se većina njih nikada ne autuje pred porodicom. Rizik od zavisnosti, depresije i samopovrjeđivanja višestruko je veći upravo kod biseksualnih osoba.

Kajlova borba nije bila samo sa hemijskom zavisnošću. Bila je to i borba protiv unutrašnjeg srama, socijalne izolacije, i osjećaja da nigdje ne pripada.

U grupnim terapijama, Kajl se, prema riječima majke, nikada nije osjećao sigurno da govori o svojoj seksualnosti. Hipermaskuline sredine, rodna podjela i pritisak da se bude "muškarac" ugušile su prostor za istinsko otvaranje.

– Žao mi je što nisam prepoznala da je ono što nismo izgovarali jednako ubitačno kao i ono što jesmo. Možda nismo vikali, ali ćutanje je urlalo – napisala je Lanet.

Ljubav nije dovoljna ako ne razumije

Danas, Lanet otvoreno priznaje da je voljela svog sina, ali da ljubav nije bila dovoljna. Barem ne ljubav bez razumijevanja, bez prostora za dijalog, bez aktivnog slušanja i podrške tamo gdje se tišina uvukla u svaku pukotinu.

– Da sam tada znala ono što sada znam, rekla bih mu da je moguće biti srećan, zdrav, uspješan i voljen kao biseksualan muškarac. Ne bih mu oduzela pravo da vjeruje u sebe. Danas govorim ono što tada nisam: Nisi bio sam. I nisi bio pogrešan.

Ova ispovijest nije samo priča o gubitku. Ona je poziv roditeljima, nastavnicima, terapeutima, svima koji imaju moć da vide – da ne ignorišu ono što se ne izgovara. Da znaju da se bol može sakriti iza osmijeha, a da jedan komentar izgovoren s nevjericom može ostati zauvijek urezan.

Kajl je otišao. Ali njegova priča može pomoći da neko drugi ostane.

(Stil Kurir)