Nije mogla ni da zamisli da će nekoliko godina kasnije upravo zbog tog braka završiti u zemlji koju nije poznavala, bez sigurnosti, bez slobode koju je ranije imala i sa jednim jedinim ciljem – da zaštiti svoje dijete i vrati se kući.

Beti je bila Amerikanka koja je živjela mirnim životom. Radila je, brinula o porodici i uživala u svakodnevici koju je poznavala. Kada je upoznala Mahmuda Mahmodija, iranskog ljekara koji je živio u SAD-u, činilo joj se da je pronašla partnera sa kojim može da izgradi budućnost.

Njihova ljubavna priča počela je kao mnoge druge. Različito porijeklo nije im predstavljalo prepreku. Beti je prihvatila njegovu kulturu, a zajedno su dobili kćerku Mahtob, koja je postala centar njihovog života. Međutim, vremenom su se, prema Betinim kasnijim tvrdnjama, pojavile razlike koje više nisu mogle da se ignorišu. Ona je govorila da je njen suprug postajao sve privrženiji tradicionalnim vrijednostima svoje domovine, dok je ona željela da zadrži način života na koji je navikla u Americi.

Putovanje u Iran pretvorilo se u pakao

Ipak, kada joj je Mahmud predložio da sa kćerkom odu u Iran u posjetu njegovoj porodici, Beti je pristala. Vjerovala je da će to biti samo kratko putovanje – nekoliko nedjelja upoznavanja sa rodbinom, a zatim povratak kući. Nije znala da će taj odlazak postati početak njene najveće životne borbe.

Kada su stigli u Iran 1984. godine, Beti se našla u potpuno drugačijem svijetu. Zemlja je tada prolazila kroz velike promjene nakon Islamske revolucije, a pravila života bila su daleko drugačija od onih na koja je navikla. Prema njenom svjedočenju, najteži trenutak došao je kada joj je suprug saopštio da se više neće vraćati u Ameriku. Beti je tvrdila da joj je rekao da će sada njihov život biti u Iranu i da nema povratka.

Kada je ostala u Iranu, Beti je, prema njenom svjedočenju, morala da zaboravi gotovo sve navike života koji je do tada poznavala. Od žene koja je u Americi bila samostalna i navikla da sama donosi odluke, postala je osoba koja je morala da se prilagođava pravilima potpuno drugačijeg društva.

Tjerali su je da poštuje stroga pravila oblačenja, da pokriva kosu i tijelo kada izlazi iz kuće, da vodi računa o svakom svom postupku i da se ponaša u skladu sa običajima koji su joj bili strani. Govorila je da se osjećala kao stranac u svijetu u kojem nije razumjela ni jezik ni pravila, a da joj je najveći strah bio da će izgubiti kćerku.

U svojoj knjizi Beti je opisala da je prolazila kroz period velikog psihičkog pritiska. Tvrdila je da je bila izolovana od ljudi kojima je mogla da vjeruje, da nije imala slobodu kretanja kao ranije i da je često živjela u strahu od reakcija svog supruga. Navodila je da je doživljavala ponižavanja, prijetnje i trenutke kada se osjećala potpuno bespomoćno.

Posebno težak trenutak za nju bio je osjećaj da nema kontrolu nad sopstvenom budućnošću. Kao majka, najviše ju je mučila pomisao da bi mogla da bude odvojena od Mahtob. Upravo taj strah postao je, kako je kasnije pričala, najveća snaga koja ju je natjerala da počne da planira bjekstvo.

Bjekstvo

Svaki dan je, prema njenim riječima, bio borba – morala je da krije svoje namjere, da bude oprezna u razgovorima i da čeka pravi trenutak kada će pokušati da napusti zemlju. Za ženu koja nije govorila persijski jezik, nije poznavala lokalne običaje i nije imala nezavisnost koju je ranije imala, ta vijest bila je šok. Posebno ju je plašila pomisao da bi mogla da izgubi kćerku.

U svojoj knjizi „Not Without My Daughter“, Beti je opisala život u Iranu kao period pun straha i neizvjesnosti. Navodila je da je morala da se prilagodi pravilima koja joj nisu bila bliska, da je izgubila osjećaj kontrole nad sopstvenim životom i da je stalno strahovala šta će se dogoditi njoj i njenoj kćerki. Najveća borba nije bila samo za njen povratak u Ameriku, već za to da sa sobom povede i Mahtob. Beti je opisivala dane provedene u stalnoj napetosti. Nije znala kome može da vjeruje, svaki korak morala je pažljivo da planira, a ideja o bjekstvu djelovala je skoro nemoguće.

Ipak, nije odustajala. Kako je kasnije pričala, snagu joj je davala upravo kćerka. Govorila je da nije smjela da pokaže strah pred djetetom i da je morala da pronađe način da ih obje izvede iz zemlje. Poslije gotovo dvije godine života u Iranu, Beti je odlučila da rizikuje sve.

Uz pomoć ljudi koji su joj pomogli da organizuje izlazak iz zemlje, krenula je na opasan put. Sa malom kćerkom prelazila je težak teren, skrivala se i pokušavala da izbjegne opasnosti koje su mogle da ih zaustave. Put ih je vodio preko planinskih predjela između Irana i Turske, kroz hladne i nepristupačne krajeve gdje su se smjenjivali kameniti putevi, strme padine i područja prekrivena snijegom. Prema njenom svjedočenju, najteži dio bio je upravo osjećaj da jedan pogrešan potez može da ih vrati na početak. Na kraju su uspjeli da pređu granicu i stignu do Turske. Odatle su se vratile u Sjedinjene Američke Države.

Povratak u Ameriku

Kada je Beti stigla kući, njena priča privukla je ogromnu pažnju javnosti. Svoje iskustvo pretočila je u knjigu „Not Without My Daughter“, koja je postala svjetski bestseler i kasnije dobila filmsku adaptaciju. Njena priča izazvala je brojne reakcije. Dok su je mnogi vidjeli kao simbol majčinske borbe i hrabrosti, bilo je i onih koji su kritikovali način na koji je prikazala Iran i život u toj zemlji.

Dok su Beti i njena kćerka pokušavale da pronađu put do slobode, Mahmud je ostao u Iranu. Nakon njihovog bjekstva, godinama je trajao spor oko njegove verzije događaja i odnosa prema kćerki. On je negirao mnoge tvrdnje koje je Beti iznijela u svojoj knjizi i govorio da njihova priča nije predstavljena onako kako se zaista dogodila.

Beti se nikada nije vratila u Iran, a kontakt između nje i Mahmuda praktično je prestao. Njihova kćerka Mahtob odrasla je u Sjedinjenim Američkim Državama, a kasnije je i sama napisala knjigu o svom iskustvu iz djetinjstva.