"Šta nije u redu s tobom?": Srbi me gledaju kao vanzemaljca jer sam se preselio u Beograd

Italijan Simone proveo je deset godina u Holandiji, a onda je donio odluku koja je iznenadila čak i ljude u Srbiji. Preselio se u Beograd i ovdje pokrenuo posao. O svojim prvim mjesecima u srpskoj prestonici, reakcijama porodice i razlikama između života u Srbiji i zapadnoj Evropi govorio je za Jutjub kanal Attic Life.

Kako je ispričao, Srbi često ne mogu da razumiju zbog čega je napustio Holandiju i izabrao upravo Beograd.

„Za ovih šest mjeseci doživio sam tri različite situacije. Prva se dogodila u autobusu. Razgovarao sam telefonom na italijanskom, a kada sam završio poziv, jedan stariji gospodin iz Srbije okrenuo se prema meni i pitao: 'Jesi li Italijan?'. Kada sam mu rekao da jesam, počeli smo da razgovaramo na italijanskom“, ispričao je Simone.

Čovjek ga je potom pitao da li je turista.

„Rekao sam mu: 'Ne, preselio sam se ovdje'. Pogledao me je kao da sam vanzemaljac. Pitao me je da li studiram, a kada sam odgovorio da sam odlučio da se preselim, otvorim firmu i ovdje započnem novo poglavlje života, gledao me je kao da želi da kaže: 'Šta nije u redu s tobom?'. Vjerovatno samo nije imao dovoljno hrabrosti da bude toliko direktan“, rekao je.

„Zašto ne odeš u Italiju?“

Sličnu reakciju doživio je i tokom razgovora za dobijanje privremenog boravka.

„Pogledali su moj pasoš i rekli: 'Italijan? Zašto dolaziš ovdje?'. Odgovorio sam: 'Zašto da ne? Ovo je veoma lijepo mjesto'. Pitali su me zašto ne odem u Italiju, a ja sam rekao: 'Zato što je ovdje bolje za ono čime želim da se bavim i želim da doživim nešto novo'. I oni su me gledali kao da sam vanzemaljac“, ispričao je.

Prema njegovim riječima, naročito starije generacije Srbiju i Italiju još posmatraju kroz sliku koja je postojala prije nekoliko decenija.

„Vjerovatno u njihovim mislima postoji sjećanje na Italiju od prije 25, 30 ili 35 godina, kada je još imala liru, više slobode i ekonomiju koja je cvjetala. Nažalost, danas više nije tako, ali to nije slučaj samo sa Italijom, već i sa mnogim evropskim zemljama“, rekao je Simone.

Dodao je da mlađi Srbi bolje razumiju njegovu odluku, ali im i dalje nije jasno zbog čega je Holandiju zamijenio Srbijom.

„Kažu mi: 'Razumijemo da ne želiš da se vratiš u Italiju, ali Holandija je lijepa'. Onda morate da im objasnite da trava nije uvijek zelenija u tuđem dvorištu“, istakao je.

Majka mislila da odlazi u ratnu zonu

Posebno burno reagovali su njegovi roditelji, kojima do posljednjeg trenutka nije rekao da planira da se preseli.

„Odlučio sam u junu 2025. godine, ali nisam im ništa rekao jer su Italijani, emotivni su i skloni brizi. Saopštio sam im tek 24. decembra, kada sam došao kući za Božić. Rekao sam: 'Ljudi, odlazim iz Holandije. Stići će vam paketi sa stvarima koje ne nosim sa sobom u Srbiju'. Lica su im odmah poblijedjela“, prisjetio se.

Kada je izgovorio da se seli u Beograd, njegova majka je počela da paniči.

„Povikala je: 'Ideš u ratnu zonu! Tamo je sve užasno! Zašto nas toliko brineš?'. Rekao sam joj da se to događalo prije 25 godina i da je svijet nastavio dalje. Trebalo bi da vidi kakva je Srbija danas i koliko se promijenila“, rekao je Simone.

Roditelji su se smirili tek kada im je, po dolasku, putem video-poziva pokazao Beograd.

„Morao sam da obavim bezbroj video-poziva i pokažem im okolinu. Govorio sam: 'Pogledajte, ovo je lijepo i bezbjedno mjesto. Nemate zbog čega da brinete'. Poslije nekoliko dana sam ih ubijedio i navikli su se“, dodao je.

„Najveće iznenađenje? Toplina Srba“

Simone kaže da nije doživio razočaranje kada je stigao u Srbiju, već upravo suprotno.

„Ljudi se ovdje žale da grad ne funkcioniše dobro i da nije dovoljno razvijen, ali ja vidim zemlju i grad koji su čisti i uređeni, u kojima stvari funkcionišu. Imaju snažno kulturno nasljeđe i ponosni su na njega. Javni prevoz funkcioniše, a još je i besplatan“, rekao je.

Priznao je da je pet minuta ispitivao vozača autobusa da li zaista ne mora da kupi kartu.

„Sve što sam očekivao, ovdje sam dobio desetostruko. Veoma su me iznenadili hrana, ljudi i njihova toplina. Srbija na neobičan način spaja toplinu Italijana i direktnost Holanđana. Ljudi se ne plaše da vam kažu šta misle, ali to čine jer vam žele dobro. To je najneobičnija moguća kombinacija i veoma mi se dopada“, objasnio je.

Najveći kulturni šok doživio je odmah po dolasku, 1. januara, kada su ga stanodavka i njen suprug dočekali u stanu kasno uveče.

„Pokazali su mi kako rade grijanje i klima, a zatim su mi rekli: 'Znamo da je sve zatvoreno jer je 1. januar, pa smo ti donijeli vodu, slatkiše i nešto hrane za ujutru'. Pitao sam se odakle dolazi tolika gostoljubivost. Nikada me ranije nisu vidjeli, samo smo razgovarali telefonom“, ispričao je.

U početku je mislio da je riječ o izuzetku, ali je ubrzo promijenio mišljenje.

„Nije bio izuzetak. Svi su takvi, veoma srdačni i gostoljubivi. Od žene u pekari do momka koji radi u obližnjem kafiću i sada već zna koju kafu pijem, da li želim vodu i gdje sjedim. Fantastično je, i tako je od prvog dana“, rekao je.

„Paradajz ovdje ima ukus paradajza“

Oduševile su ga i srpske pijace, koje ga podsjećaju na djetinjstvo na Sardiniji.

„Kvalitet hrane je nevjerovatan. Pojedete paradajz koji zaista ima ukus paradajza i krastavac koji ima ukus krastavca. Ti mirisi podsjećaju me na djetinjstvo, kada sam sa majkom ili bakom vikendom odlazio na pijacu“, naveo je.

Pronašao je i brojne sličnosti.

„Ovdje se prase peče na otvorenoj vatri, a na Sardiniji imamo istu tradiciju za Uskrs. Kada sam to vidio, pozvao sam roditelje i rekao: 'Ljudi, jedem pečeno prase'. Zaključili smo da očigledno imamo istu kulturu“, rekao je Simone.

Dopadaju mu se roštilj, pekare, kiosci i kafane, ali priznaje da takvu hranu ne može da jede svakog dana.

„Sve je puno ukusa, ali me podsjeća na kuhinju moje bake, gdje se stavlja mast na mast, pa još malo masti. Na Sardiniji pijemo grapu da 'isperemo' masnoću, a ovdje se koristi rakija. Još jedna sličnost“, našalio se.

Jednu stvar u Beogradu ipak ne podnosi

Iako je uglavnom zadovoljan životom u srpskoj prestonici, postoji nešto na šta, kako kaže, vjerovatno nikada neće moći da se navikne.

„Saobraćaj u špicu je nevjerovatan. Kada treba da odem iz ovog dijela grada na Novi Beograd, u zavisnosti od doba dana mogu da ostanem zaglavljen satima. Pokušao sam autobusom, ali se on pretvori u rernu. Ako uzmete taksi, ponovo završite u gužvi. Jedino rješenje je da pronađete pravi trenutak za prelazak s jednog kraja grada na drugi“, objasnio je.

Uprkos tome, tvrdi da se za pola godine promijenio upravo zahvaljujući ljudima koje je upoznao.

„Duh i toplina ljudi vraćaju me u život. Osjećam se energičnije, više cijenim sve što radim, svaki trenutak koji provodim sa ljudima, pa čak i slobodno vrijeme. Srbija mi daje novu energiju i motivaciju“, zaključio je Simone.