Živim u Tuzli i oduvijek sam bila žena koja je porodicu stavljala ispred svega. Nikada nisam tražila mnogo za sebe, bila sam srećna kada su svi oko mene dobro. Međutim, došao je period kada se činilo da se cio moj svijet ruši, a ja nisam mogla da shvatim zbog čega.

U kući je nestalo smijeha: Hladnoća, rasprave i zidovi među nama

Počelo je sasvim neprimjetno. U kući je nestalo smijeha, muž je postajao sve hladniji, kao da između nas stoji zid koji niko ne može da sruši. Razgovori su se pretvarali u rasprave, a rasprave u dane ćutanja.

Najteže mi je padalo ponašanje djece. Imala sam utisak da me iz dana u dan sve više odbacuju. Sve što bih rekla bilo je pogrešno, svaki savjet dočekivali su nervozno, a svaka moja briga njima je izgledala kao miješanje u njihov život. U jednom trenutku počela sam da se pitam da li su prestali da me vole ili sam ja negdje ozbiljno pogriješila.

Sjedela bih sama u kuhinji, gledala u šolju kafe i razmišljala gdje je nestala ona porodica zbog koje sam živjela.

Kvarovi, besparica i nemir koji ne prolazi

Nisu to bili samo porodični problemi. Kvarovi u kući postali su gotovo svakodnevni – jedne prilike bi procurila cijev, drugi put bi pregorio neki uređaj, pa bi se pokvario automobil baš kada nam je bio najpotrebniji. Novac je odlazio brže nego što je dolazio, a svaka nova sedmica donosila je novu brigu.

Počela sam da se budim umorna, iako sam spavala cijelu noć. Često sam osjećala neobjašnjiv nemir, kao da mi nešto ne da da udahnem punim plućima. Pitala sam se da li umišljam ili zaista postoji nešto što ne mogu da objasnim.

Odlazak po savjet: „Elmedina, idi kod hodže”

Jednog dana ispričala sam sve jednoj starijoj ženi koju poznajem godinama. Slušala me je pažljivo, a onda tiho rekla:

„Elmedina, idi kod hodže. Ne košta te ništa da ga saslušaš.”

Dugo sam razmišljala. Nikada nisam bila osoba koja je za svaku nevolju tražila natprirodno objašnjenje – vjerovala sam da se većina problema rešava razgovorom, trudom i strpljenjem. Ali kada više ne znaš odakle da počneš, uhvatiš se za svaku slamku nade.

Otišla sam. Hodža me nije prekidao dok sam pričala, saslušao je svaku riječ, a onda nekoliko trenutaka ćutao.

Na kraju je mirnim glasom rekao: „Moguće je da ti je neko ostavio zapis u jastuku. Kada dođeš kući, raspori jastuk na kojem spavaš. Ono što pronađeš donesi meni.” Te riječ su mi odzvanjale u glavi cijelim putem do kuće.

Šok u kasne sate: Tvrdi zamotuljak u punjenju jastuka

Jastuk je stajao na krevetu kao i svakog dana. Gledala sam ga dugo i govorila sebi da je to običan jastuk i da unutra ne može biti ničega osim vune i punjenja. Ipak, nešto me nije ostavljalo na miru.

Kasno uveče uzela sam makaze i polako rasporila šav. Prstima sam razdvajala punjenje, centimetar po centimetar, ubjeđujući sebe da sam uzalud povjerovala u cijelu priču.

A onda sam napipala nešto tvrdo.

Srce mi je počelo lupati toliko jako da sam na trenutak prestala da dišem. Između punjenja nalazio se mali zamotuljak pažljivo umotan u platno i čvrsto povezan koncem. Sigurno nije mogao sam da dospije tamo.

Odgovori i suočavanje sa strahom

Nisam ga otvarala. Sjetila sam se šta mi je hodža rekao i već sljedećeg jutra odnijela sam mu ono što sam pronašla.

Pogledao je zamotuljak, a zatim mi rekao da ga ne vraćam u kuću i da se, bez obzira na sve, ne prepustim strahu. Objasnio mi je da ljudi imaju različita vjerovanja o ovakvim stvarima, ali da nijedan predmet ne treba da bude jači od čovjekove vjere, nade i razuma. Te riječi su me pogodile više nego bilo šta drugo.

Povratak mira i nade u dom

Ne mogu da tvrdim šta je bio pravi uzrok svega što nam se dešavalo, niti mogu da kažem da je baš taj zamotuljak promijenio moj život. Ali mogu da kažem da sam od tog dana prestala da živim u stalnom strahu.

Počela sam više da razgovaram sa svojom porodicom, manje da ćutim kada me nešto boli i više da cijenim svaki miran dan.

Vremenom su se i odnosi u kući promijenili. Nije se sve riješilo preko noći, ali kao da je nestala ona teška atmosfera koja nas je pritiskala. Danas, kada se sjetim tog jastuka, ne razmišljam toliko o onome što je bilo sakriveno u njemu, koliko o tome koliko čovjek može da trpi, a da nikome ne kaže koliko mu je teško.

Možda će neko ovu priču nazvati slučajnošću, neko će u njoj vidjeti upozorenje, a neko potvrdu svojih vjerovanja. Ja samo znam da sam tog dana, prvi put poslije mnogo vremena, osjetila da se nada ponovo vratila u moj dom.

(Stil)