Drugog dana odmora ona i suprug Ivan odlučili su da sa grupom turista obiđu pustinju, ne sluteći da će se svega nekoliko stotina metara prije kraja izleta njihov džip prevrnuti. 

Prisjećajući se kobnog trenutka, Marija kaže: "U jednom trenutku vozač je naglo skrenuo da izbjegne automobil koji je bio parkiran nasred magistrale i džip se prevrnuo. Tada sam zadobila prelom trećeg i četvrtog vratnog pršljena i od tog trenutka živim sa kvadriplegijom." 

Dok je ona zadobila tešku povredu vratne kičme zbog koje je ostala nepokretna od vrata nadole, njen suprug je zadobio višestruke prelome ruke, dok su ostali putnici prošli sa lakšim povredama.

"Mislila sam da ću biti u bolnici dvije sedmice"

Nakon hitne operacije u Tunisu uslijedio je transport u Srbiju i višemjesečna borba za život na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. 

Marija kaže da u početku nije bila svjesna težine povreda. "Bila sam zahvalna što sam preživjela. Mislila sam da ću biti u bolnici dvije ili tri sedmice i da ću se vratiti kući. Ivan mi je govorio da neću moći da pomjeram ruke i noge, ali ja to jednostavno nisam mogla da prihvatim. Tek poslije dva ili tri mjeseca počela sam da shvatam koliko je moje stanje ozbiljno." 

Ljekari su mjesecima strahovali da možda nikada neće moći samostalno da diše, ali je njen oporavak ipak donio tračak nade. 

"Najveća pobjeda bila je kada su ljekari uspjeli da me skinu sa respiratora. U početku su prognoze bile veoma loše. Govorili su da možda nikada neću moći samostalno da dišem, ali se ispostavilo da nerv za disanje ipak nije bio potpuno oštećen", ispričala je Marija.

"Bez tate i Ivana ne bih sve ovo pregurala"

Najveći oslonac tokom oporavka bili su joj suprug Ivan i otac, koji su još dok je bila u bolnici razmišljali kako da prilagode porodični dom njenim novim potrebama. 

"U početku je bio šok i nevjerica. Nekako mislite da se takve stvari dešavaju nekom drugom. Poslije dva mjeseca krenulo je suočavanje sa cijelom situacijom. Bila sam bijesna, pitala sam se zašto drugi mogu da hodaju, a ja ne mogu. Došla je i depresija, ali mislim da psihički ne bih uspjela da preguram sve da nije bilo tate i Ivana. Oni su svakog dana dolazili kod mene i već tada razmišljali kako će izgledati naš život kada izađem iz bolnice. Dok sam ja pokušavala da prihvatim šta mi se dogodilo, oni su rješavali sve praktične stvari", kaže Marija.

"Uvijek sanjam da hodam"

Jedan od najpotresnijih dijelova njene ispovijesti odnosi se na snove koje i danas sanja. "Sebe uvijek sanjam onakvu kakva sam bila prije. Mislim da sam za ovih 12 godina možda samo dva puta sanjala sebe u kolicima. Uvijek sanjam da hodam, da radim sve ono što sam mogla ranije. Ne znam da li to znači da moj mozak još nije prihvatio šta se dogodilo ili je to prosto zato što gledam da živim što normalnije i ispunjenije", iskreno priznaje, za "Telegraf".

Iako joj je potrebna dvadesetčetvoročasovna pomoć, Marija danas radi kao prevodilac koristeći glasovne komande na računaru, redovno odlazi na rehabilitacije i nastoji da ostane aktivna. 

"Bavim se prevođenjem i radim za računarom. Imam terapije, vježbe, ali trudim se da pronađem vrijeme i za knjige, muziku, filmove i stvari koje volim. Najvažnije je prihvatiti realnost i pronaći nešto što vas pokreće. Ne možemo da promijenimo ono što se dogodilo, ali možemo da odlučimo kako ćemo živjeti dalje", poručila je Marija, koja uprkos tragediji i danas planira putovanja i ne odustaje od života.