Nekada nas djeca zapane svojim argumentima, ali budući da su često dio onoga što zovemo – inat, uglavnom se potrudimo to presjeći u korenu. Međutim, ne treba.

Djeca nas znaju itekako iznenaditi svojim razmišljanjem, svojim argumentima, svojim postupcima. Često to bude u situacijama u kojima mi želimo da nas djeca poslušaju, da nas čuju, da urade kako smo zamolili, rekli. I da, nerijetko takve njihove postupke nazivamo – pametovanjem, a nije nam baš ni drago što baš nama, svojim roditeljima, to rade.

Tada su Ullman i njegovi kolege, koji su takođe imali slična iskustva s djecom, odlučili istražiti kako to djeca koriste „rupe“ u jeziku, i to mnogo brže i spretnije nego odrasli. Ponekad to čine u svoju korist, kao u prvom primjeru, a ponekad sasvim nenamjerno. Na kraju studije koja je objavljena u časopisu Child Development, utvrdili su da takvo ponašanje zapravo pokazuje da dijete počinje bolje razumjeti jezik – i druge ljude.

Kognitivna naučnica koja je bila dio studije Sofi Bridžers i njeni kolege anketirali su 260 roditelja kako bi stekli utisak koliko je kod njihove djece često korišćenje „rupa u jeziku“. Bilo je tu raznih primjera: dijete kojem je rečeno da se drži za ruke dok prelazi ulicu držalo je svoju ruku umjesto ruku svojih roditelja, dijete kojem je rečeno da ne ide napolje samo, povelo je psa sa sobom umjesto da čeka odraslu osobu.

Tada su naučnici dvjema grupama djece – jedna od četiri do devet godina, druga od pet do devet – dali da čitaju scenarije i pronađu takve „rupe u jeziku“. Ispostavilo se da četvorogodišnjaci nisu bili u stanju da razlikuju „rupe u jeziku“ od nepridržavanja uputstava. No, ispitanici u dobi od pet do devet godina gledali su na rupe u zakonu gotovo kao na način da se izvuku iz nečega na osnovu tehničkih „grešaka“ – drugim riječima, razumjeli su šta je roditelj u scenariju tražio i kako je dijete iskoristilo rupu u zakonu da iskoristi nedostatak specifičnosti u naredbi.

„Postoje društvene norme i pravila koja djeca uče oko jela, igre, svojih kućnih poslova, domaćih zadataka, vremena za spavanje, lične higijene,“ kaže Bridgers. „Oni testiraju sve te granice."

Sve u svemu, naučnici su zaključili da djeca mogu vrlo brzo iskoristiti rupe u jeziku oko osme godine, a ta se vještina razvija između pete i sedme godine. Vještine koje se tad razvijaju ne samo da omogućavaju djeci korišćenje rupa u zakonu, već im omogućavaju i razumijevanje složenijih govornih figura kao što su ironija, metafora i sarkazam, ali i laganje.

Laura Vagner, profesorka razvojne psihologije na Univerzitetu Ohio State, ističe da je to doba kad se kod djece razvija i sve bolja „vještina“ laganja. „Roditelji možda neće cijeniti djetetovu vještinu laganja ili stalno zaobilaženje naredbi. Ali to pokazuje da oni prikupljaju i koriste mnogo jezičkog i društvenog znanja,“ kaže Wagner. Osim toga, to je sve dio kreativnog rješavanja problema.

Upravo zato, Bridžersov tim koji je sproveo istraživanje smatra da djeca uopšte ne ponašaju kao „mali advokati“, jer oni tako uče upravljati dvosmislenim društvenim interakcijama – i zabavljaju se tako. Dakle, budući da to znači da je dijete zapravo vješto, mudro, spretnо s riječima, nemoj kažnjavati ono što ti djeluje kao „pametovanje“, jer dete na taj način razvija važne jezičke i društvene vještine.