Šarlot Džonson-Danijels (41), vaspitačica koja sa suprugom živi u Kentu, ispričala je medijima zašto je, nakon što je rodila petoro djece, odlučila da pomogne parovima koji ne mogu da imaju djecu i postane surogat majka 2022. godine.

Prvu bebu rodila je u junu 2024, a ove godine je započela i svoje drugo surogat putovanje.

– Imam petoro djece uzrasta 22, 19, 16, 11 i devet godina. Ali sam 2024. godine rodila bebu za jedan par. Džoj sada ima osam mjeseci. Nikada nisam osjećala majčinsku povezanost s njom jer znam da nije moja. I dalje sam u kontaktu s roditeljima. Šalju mi poruke i fotografije Džoj najmanje dva puta sedmično. Izgradili smo snažno prijateljstvo jer između surogat majke i roditelja mora da postoji mnogo povjerenja – ispričala je.

U Velikoj Britaniji, zakon nalaže da su Šarlot i njen muž Džejms na krštenici upisani kao roditelji, iako beba genetski pripada paru koji je angažovao surogat. Tek nakon šest sedmica, budući roditelji mogu preko suda pokrenuti proceduru izdavanja novog izvoda iz matične knjige rođenih.

– Moj muž je oduvijek znao da želim da pomognem nekome da ima dijete. Ali bilo nam je važno da prvo zaokružimo našu porodicu. Kada je najmlađe dijete imalo tri godine, počela sam da istražujem surogat majčinstvo. Pandemija je sve pauzirala, ali sam 2022. ponovo osjetila snažnu želju. Bila sam pred 40. rođendan i znala sam da ako to ne učinim sada – neće biti prilike kasnije – rekla je.

Voljela je da bude trudna, i fizički i emotivno.

– Iako mi je u početku uvijek mučno, osjećaj trudnoće mi prija. Volim porođaje, svi su bili jednostavni. Prijavila sam se organizaciji My Surrogacy Journey, prošla psihološke i pravne savjete i zdravstvene provjere. Djeci sam rekla šta planiram i bila su jako ponosna.

Nakon što su pregledali profile parova koji traže surogat majku, ona i muž su se nezavisno odlučili za isti – par koji je prošao kroz teška iskustva, uključujući i gubitak blizanačke trudnoće.

– Organizacija nam je zakazala Zoom sastanak. Odmah smo se povezali. Proveli smo tromjesečni period upoznavanja, išli zajedno na večere, razgovarali, gradili povjerenje.

U Velikoj Britaniji surogat majke ne smiju biti plaćene, osim nadoknade za razumne troškove poput prevoza ili trudničke odjeće.

– Nisam to radila zbog novca. Željela sam da pomognem paru koji očajnički želi dijete.

Prvi pokušaj prenosa embriona nije uspio, što je bilo teško za sve uključene. Ali drugi pokušaj je bio uspješan. Test je radila pred kamerom, zajedno sa budućim roditeljima.

– Bio je to pozitivan test. Osjetila sam ogromnu radost. Nikada nisam osjećala da je beba moja. Ljudi su mi čestitali tokom trudnoće, a ja sam im objašnjavala da bebu nosim za druge.

Na dan porođaja, budući roditelji su bili uz nju. Držali su je za ruku, piše Ona.

– Kada sam im predala bebu, srce mi je bilo ispunjeno. Sve je bilo unaprijed dogovoreno – ja sam bebu prva uzela, oni su presjekli pupčanu vrpcu, pa sam im je predala.

Izmlazala je kolostrum za bebu, a mlijeko nakon toga donirala je bolnici.

– To mi je pomoglo da prebrodim postporođajni period. Nije bilo tuge, već hormona. Posjetili smo Džoj kada je imala pet dana, i još je viđamo.

Sada je ponovo trudna – kao surogat majka za drugi par. Kaže da joj je to čast i da ne planira stati.