Svi mi povremeno djeci kažemo neke stvari koje nisu baš istinite. Mnogi će reći da su „male bijele laži“ sasvim u redu, ali ova mama i psihološkinja kaže da to nije u redu.

Kad vas pitaju gdje je taj tablet, a vi kažete da je na popravci i da će biti neko vrijeme… Ili te pitaju mogu li dobiti sladoled, a vi napravite tužan izraz lica i kažete da je poslastičarnica zatvorena… Te male laži, koje preuzeto iz engleskog jezika nazivamo „bijele laži“, često smatramo bezopasnima i ne osjećamo grižu savjesti kad ih izgovorimo, posebno ako su u našu korist – i dječiju korist. I mnogi kažu da je to sasvim u redu.

No, jedna psihološkinja, Dina Margolin, u svom je podkastu razgovarala sa trenericom roditeljstva Kristinom Galant o malim, bijelim lažima koje su rekle svojoj djeci i iznenađujućim posljedicama koje su uslijedile, a sve je prenio Yahoo.com. Margolin je podelila tri koraka koja roditelji mogu napraviti kako bi postavili granice bez pribegavanja prikrivanju istine. I šta učiniti ako vas dijete ipak uhvati u maloj laži.

Istraživanja pokazuju da djeca, čak i sa 3 godine, mogu uočiti nedosljednosti između onoga što odrasli govore i onoga što rade. A djeca kojima se često laže? Ona će vjerovatnije lagati sebi i manje će vjerovati svojim roditeljima tokom vremena. To, naravno, ne znači da je vaše dijete nepovratno uništeno zbog jedne bezazlene laži. Znamo da nema savršenstva. Možemo samo da postanemo svjesni nečega, pa da se potrudimo da ispravimo i pripazimo kako postupamo ubuduće.

A kako se nositi sa onim „sivim“ područjem? Evo nekoliko prijedloga koje donosi Margolin.

Zapitajte se: Da li je ovo prečica ili granica?


Laganje se obično čini kao najbrži izlaz iz teškog trenutka. „Tablet je pokvaren“ djeluje kao lakše rešenje nego reći „Ne možeš dobiti tablet“ — a zatim se nositi sa izlivom emocija koji slijedi. Ali problem je u sljedećem: Prečice ne grade vještine, već to čine granice.

Umjesto malih laži, bolje je iskreno postaviti granice: „Za danas smo završili sa tabletom. Znam da je to teško čuti. U redu je da se osjećate uzrujano.“ Kad ne koristimo male bijele laži, već postavljamo granice, i dalje je poruka ista – 'ne', ali to radimo na način koji stvara prostor za velike emocije koje dolaze uz to. To ne pokazuje slabost, već samoregulaciju. To je vođstvo.

Svaki put kada izaberemo istinu i postavimo mirnu granicu, učimo svoje dijete da nam može reći istinu, da može da oseća velike emocije i da ih prebrodi, šaljući mu poruku da je roditelj siguran, stabilan i iskren, čak i kada je teško.

Uhvaćeni na djelu? Ispravite to.

Ako vas dijete uhvati u laži, važna je iskrenost: „U pravu ste. Rekla sam da je tablet pokvaren. To nije istina. Pogriješila sam. Vrijeme za tablet je danas prošlo, a sutra možeš ponovo da ga koristiš.“ Ne morate da objašnjavate cijelu istinu četvorogodišnjaku. Samo morate da to uradite čvrsto i odlučno.

Na primjer: „Nemamo vremena danas da idemo u park, ali naći ću vremena da idemo ove nedjelje.“ Ili „Vrijeme za TV je danas gotovo. Uskoro ćemo imati još.“ Bez laži. Samo granice — sa ljubavlju.

Dakle, da zaključimo — ne, niste loš roditelj ako ste lagali svoje dijete. Samo ste ljudsko biće. Ali svaki trenutak je prilika za izgradnju ili obnovu povjerenja. Važno je da dijete zna da može vjerovati onome što roditelj kaže. Da može vjerovati riječima koje izgovara. Jer iskrenost je ta koja mijenja odnose.

BONUS VIDEO: