Upravo sam tako razmišljala sve dok nisam shvatila koliko sam se prevarila.
Moja ćerka ima devet godina i oduvijek je bila dijete koje nije umjelo da ćuti duže od nekoliko minuta, jer je imala potrebu da sa mnom podijeli baš sve što joj se dogodilo tokom dana, od toga šta je učiteljica rekla na času, preko toga ko je zaboravio domaći zadatak, pa sve do sitnica koje su odraslima možda djelovale nevažno, ali su za nju predstavljale najuzbudljivije događaje na svijetu.
Kada se jednog dana vratila iz škole neobično tiha, pomislila sam da je samo umorna, da je možda imala više časova nego inače ili da joj jednostavno nije bio dan za razgovor, zbog čega tome nisam pridavala veliki značaj.
Međutim, ta tišina nije trajala jedan dan.
Trajala je čitavu nedjelju.
A onda sam počela da shvatam da se iza nje krije nešto mnogo ozbiljnije nego što sam mogla da zamislim.
Svakog dana bila je sve povučenija, a ja nisam uspijevala da pronađem pravi odgovor
Kako su dani prolazili, sve više sam primjećivala promjene koje su bile toliko suptilne da ih neko sa strane vjerovatno ne bi ni primijetio, ali meni, kao majci koja svoje dijete posmatra svakog dana, nisu mogle da promaknu.
Prestala je da mi priča šta se dogodilo u školi čim uđe u stan, više nije ostavljala ranac na sred hodnika dok uzbuđeno prepričava dogodovštine sa velikog odmora, niti je za vrijeme večere pričala o drugaricama, nastavnicima ili planovima za naredni dan, već bi samo slegnula ramenima i kratko odgovorila da je sve bilo u redu.
U početku sam pokušavala da razgovaram sa njom potpuno opušteno, ne želeći da stekne utisak da je ispitujem, ali sam svaki put nailazila na isti zid, jer su njeni odgovori postajali sve kraći, a njen pogled sve prazniji.
Najviše me je plašilo to što sam osjećala da nešto krije, ali nisam mogla da procijenim da li je u pitanju neka dječija svađa, loša ocjena ili nešto mnogo ozbiljnije.
Počela sam da primjećujem sitnice koje ranije nikada nisu bile dio njenog ponašanja
Tek nakon nekoliko dana počela sam da povezujem stvari koje su mi do tada djelovale potpuno nepovezano.
Čim bi joj stigla poruka na dječiji sat ili tablet, brzo bi okrenula ekran od mene, kao da se plaši da ću nešto vidjeti, a sveske koje je ranije ostavljala otvorene na stolu sada je uredno zatvarala i sklanjala u fioku čim završi domaći zadatak.
Čak su i papirići po kojima je neprestano crtala i pisala nestali iz njene sobe, kao da je odjednom postala opsjednuta time da ništa ne ostane na vidljivom mjestu.
Jedne večeri, dok sam mijenjala posteljinu i sklanjala odjeću sa stolice, ispod jastuka je ispao mali presavijeni papirić koji je očigledno tu bio sakriven sa namjerom da ga niko ne pronađe.
Nisam željela da narušim njenu privatnost i nekoliko sekundi sam samo gledala u taj papir, razmišljajući da li da ga vratim na mjesto ili da ipak provjerim o čemu se radi, ali me je jedna jedina rečenica, ispisana velikim slovima na spoljašnjoj strani, natjerala da ga otvorim.
Na njemu je pisalo:
"Ako ovo pokažeš roditeljima ili učiteljici, više nisi dio ekipe."
U tom trenutku osjetila sam kako mi se steže grlo, jer sam znala da nijedno dijete od devet godina ne piše ili ne dobija ovakvu poruku bez ozbiljnog razloga.
Ono što sam pročitala na ceduljici potpuno me je šokiralo
Kada sam polako otvorila papir, vidjela sam da se na njemu nalazi spisak zadataka koje su djeca međusobno davala jedni drugima, a koji su na prvi pogled izgledali kao obična igra, ali su sa svakim narednim redom postajali sve ozbiljniji i neprijatniji.
Na početku su pisale stvari poput toga da jedan dan ne smije da razgovara sa najboljom drugaricom, da sakrije nekome gumicu ili da se pravi da nije čula učiteljicu kada je prozove.
Međutim, nekoliko redova niže stajali su zadaci zbog kojih sam se iskreno uplašila.
Pisalo je da naredna tri dana ne smije roditeljima da kaže ništa o tome šta se dešava u školi, da mora da izvrši svaki zadatak koji dobije bez postavljanja pitanja i da će, ukoliko odbije ili nekome ispriča za izazov, svi prestati da se druže sa njom.
Na samom dnu ceduljice nalazila se poruka koja me je posebno pogodila:
"Pravi prijatelji ćute i izvršavaju zadatke."
U tom trenutku shvatila sam da problem nije u papiru koji držim u rukama, već u tome što je neko uspio da grupu djece ubijedi da je ćutanje dokaz prijateljstva, a strah način da ostanu prihvaćeni u društvu.
Najteži razgovor koji smo ikada vodile dogodio se te večeri
Nisam željela da je odmah suočim sa ceduljicom, jer sam se plašila da će se još više zatvoriti u sebe ukoliko pomisli da sam narušila njeno povjerenje, pa sam sačekala veče, kada smo ostale same u dnevnoj sobi i kada je atmosfera bila dovoljno mirna da razgovaramo bez žurbe.
Nisam je ispitivala niti sam joj postavljala desetine pitanja.
Sjela sam pored nje, zagrlila je i rekla joj da, šta god da se dešava, postoji nešto što nikada ne može da promijeni, a to je da ćemo njen tata i ja uvijek biti na njenoj strani.
Dugo je ćutala.
Toliko dugo da sam pomislila da možda neće reći ništa.
A onda je odjednom briznula u plač, onako kako plaču djeca koja su previše dugo pokušavala da budu hrabra i da sama nose teret koji je za njih prevelik.
Kroz suze mi je priznala da su neka djeca iz odjeljenja smislila izazov u kojem svako mora da izvršava zadatke koje dobije od ostalih, jer će u suprotnom biti izbačen iz društva, ignorisan na odmorima i prestati da bude pozivan na rođendane.
Rečenica koju mi je izgovorila nikada neće prestati da me boli
Dok je plakala, pogledala me je i tihim glasom rekla nešto što mi se zauvijek urezalo u sjećanje.
"Mama, nisam se plašila zadataka... plašila sam se da više niko neće htjeti da bude moj prijatelj."
Tek tada sam u potpunosti shvatila koliko pritisak vršnjaka može biti snažan čak i kod djece koja imaju samo devet godina i koliko lako prihvataju pravila koja im nameću druga djeca, samo da ne bi ostala sama.
Tog trenutka sam sebi obećala da više nikada neću potcijeniti dječiju tišinu, jer sam shvatila da se iza nje ponekad krije mnogo veći strah nego što odrasli mogu da zamisle.
Od tada mnogo pažljivije slušam ne samo ono što moja ćerka kaže, već i ono što prećuti, jer sam naučila da upravo u tim neizgovorenim riječima roditelji ponekad mogu pronaći najvažnije upozorenje da je njihovom djetetu potrebna pomoć.
(Stil)
Komentari (0)