Martić je deset godina bio dekan ovog fakulteta, taman toliko koliko je moguće po zakonu. Kaže da zakonske norme ne utiču na pjesmu, koju njeguje od malih nogu, pa i danas. Malo je poznato da Mimo, kako ga zovu prijatelji, a to mu je bilo i estradno ime, ima snimljena dva albuma. Sve se dešavalo devedesetih godina prošloga vijeka.

„Riječ pomirenja“ mi je najdraža pjesma, to je pjesma sa mog prvog albuma. Uz nju se pleše, izjavljuje ljubav, osvajaju srca, brišu problemi i svađa između dvoje zaljubljenih. Često je zapjevam, posebno na druženjima. Tad niko ne ostaje na nogama, svi plešu“, priča Mimo.

Zanimljivo je da Martić iza sebe ima veliki broj koncerata. Poznat je i po nastupima na brojnim humanitarnim koncertima. Osim pjesama iz svog repertoara rado zapjeva Tomine i Miroslavove pjesme. Jedna od njih je „Ispod palme na obali mora“.

„Muzika je lijek za dušu. Umnogome mi je trasirala životni put. Iako sam od 1978. godine član Udruženja estradnih umjetnika BiH, nauku nisam zapostavljao. Sociološka grupa predmeta koju predajem studentima i te kako ima veze sa muzikom, pjesmom, dobrim raspoloženjem, melosom jednoga naroda. Na kraju krajeva ko pjeva zlo ne misli, a ja pjevam uvijek, pa i sada čim mi se ukaže prilika“, priča Mimo Martić.

Milomir Martić posebno briljira kad ga muzički prati ujak Jovo Jerković, doajen muzike, čovjek koji svira 24 instrumenta, pjeva i komponuje. U šali kažu da ih rodni Šeškovci kod Laktaša uvijek motivišu da zapjevaju i zaigraju. Jerkovići su kako kaže svirali, a Martići svirali i pjevali. „Uvenulo lišće orovo“ i „Tjera Lenka“ su stari narodni hitovi kojih se Mimo i Jovo prisjete kad god su zajedno.

Boško Grgić