U noći između 11. i 12. februara 1961. godine, u blizini Ksaverske šume na periferiji Zagreba pronađeno je beživotno tijelo jednog od najvećih srpskih pjesnika 20. vijeka. Samo nekoliko sati ranije, Branko Miljković veselio se u kafani udruštvu djevojaka, govorio kako je raskrstio sa uobraženim urednicima, političkim ulizicama i partijom, i najavio novu zbirku.

Već sam pogled na fotografiju drveta o koje je tijelo bilo obješeno probudio je sumnju u zvaničnu verziju tragičnog događaja. Stablo je bilo tanko otprilike kao ljudska ruka. Branko se obesio kaišem od pantalona. Pronađen je u klečećem položaju, sa jednim kolenom na zemlji, dok je druga noga bila ispružena. Šešir je i dalje stajao na glavi. Prvi su ga primijetili vernici koji su tog ranog jutra pošli u obližnju crkvu Svetog Ksavera.

"Izvršio je samoubistvo u trenucima depresije", glasila je kratka vijest u novinama. No, njegova porodica odlučno je odbacivala mogućnost da je digao ruku na sebe. Vjerovali su da je neko drugi digao ruku na njega. Jer, bio je previše krupan za ono tanano drvo, a istraga je ekspresno obavljena, kao da se nekome žurilo da se na slučaj što prije stavi tačka.

Ipak, misterija je ostala do dana današnjeg. Samoubistvo ili politička likvidacija? Odgovor vjerovatno nikad nećemo saznati. Imao je samo 27 godina.
Akademik Petar Džadžić, književni kritičar i njegov prijatelj, u svojoj knjizi tvrdi da je Branko Miljković otišao u Zagreb kako bi izliječio ljubavne jade. "Postojala je jedna žena, uvijek postoji jedna žena koju možemo, a ne možemo identifikovati, i koja nanosi pjesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban", pisao je Džadžić. Teoriju da nježna pesnička duša nije imala snage da se nosi sa ljubavnim bolom moglo bi da potvrdi i pismo koje mu je Branko uputio neposredno što je pronađen mrtav.

Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna.

Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene.

Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja.

Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovjek ne može biti pjesnik". Tek sada vidim koliko je to tačno.

Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

Želi ti sve najbolje Branko


P.S Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb, itd; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj, počeću da mislim o smrti.

Ponoć je. Doviđenja.

Branko, Bjankinijeva 11, Zagreb."

Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu.Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao pre nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja.

Majka ga sahranila tako da svi vide


Međutim, najbliži članovi porodice Miljkovića su sumnjali u vjerodostojnost njegovog navodnog samoubistva i autentičnost pisma. Majka Branka Miljkovića je reagovala na ovo pismo izrazivši sumnju u iskrenost njegovog sadržaja.
"Ljubitelji Brankove poezije su prevareni", napisala je, optužujući kritičara Džadžića za objavljivanje prepiske bez njihovog odobrenja. Izrazila je uvjerenje da se njen sin nikada ne bi ubio zbog jedne žene, čak i ako ga je izneverila, jer je volio život i imao izbor. Tvrdila je da su oni koji su poznavali Branka tvrdili da je pismo namjerno pisano kako bi postiglo emotivni efekat kod primatelja, a ne kao iskaz istinske ljubavi. Dodala je da je Branko pred nekoliko poznanika sastavio pismo u stilu zaljubljenika romantičarske škole, podsmevajući se veštačkoj romantičnoj atmosferi koja je stvorena.

Majka je svog sina sahranila u kovčegu sa staklom, a na Tviteru postoji ova fotografija.
"Vjerovatno ne znate da je majka Branka Miljkovića svog prelijepog mladog sina izložila i sahranila u kovčegu sa staklom. Em ljepotan, em da svi vide da oko vrata nije imao tragove davljenja, konopca, izražavajući tada na jedini mogući način, pokazno, sumnju u zvaničnu verziju sinovljeve", piše u opisu.

BONUS VIDEO: