Vitalna, zdrava i okretna, dobrog pamćenja, koje je služi kao da ima upola manje godina. Danas je ugasila svijećice na torti sa brojem 102, a telefon joj je neprestano zvonio. Stizale su čestitke sa svih strana.

Jela je nedavno svojim prisustvom obilježila osamdesetu godišnjicu oslobađanja zloglasnog logora Aušvic, sjedila je kako i dolikuje u prvim redovima.
Sa 15 godina je postala skojevka, a poslije ofanzive na Kozari postala je partizanska bolničarka. Kaže da je s jednakom pažnjom previjala i njegovala i zarobljenike i ranjene partizane. U bolnici na Kozari srela je i upoznala Jovanku i Tita. Impresije ne blijede ni danas, nijedan datum nije zaboravila uprkos poznim godinama.

„Jovanka je bila kršna, prelijepa. Bila je prava partizanka. Tito je bio stalno nasmijan. Govorio je da smo mi njegova djeca, ja sam tad imala 16 godina. Bilo je to uoči pravoslavnog Božića 1943. godine. Tito nam je naredio da ga proslavimo i da ispečemo prase. Komandir je rekao, pa otkud nam prase, a Tito je uzvratio, sreo sam ih idući do bolnice na desetine i divljih i domaćih, koja su lutala šumom“, prisjetila se Jela Dojčinović.

Čim je završio rat Jela je otišla u Sarajevo s namjerom da se školuje. Namjeravala je postati babica. Morala se vratiti kući u Donje Podgradce.
„Nas šest djevojaka smo stanovale kod jedne nane Fatime. Bila je divna žena, nježna prema nama. Nije se imalo šta jesti, ali Fatima je uvijek nalazila brašna i najčešće nam pravila pite zeljuše. Morala sam napustiti Sarajevo jer sam dobila telegram da su se iz zarobljeništva iz Njemačke vratili živi i zdravi brat i sestra. Pozvana sam da dođem na Kozaru, da ih vidim nakon gotovo pet godina.

To je bilo presudno za Jelin život. Nisu joj dali da se vraća u Sarajevo. Ponajviše zbog neimaštine i gladi.
„Izdržala bih ja glad, kad sam cijeli rat iznijela na plećima. Ostala sam i počela se baviti poljoprivredom. Evo moja vrijedna djeca svud okolo posadiše plantaže voća, u dvorištu je mala fabrika sokova. Sin Dragoja mnogo vremena provodi oko udruženja voćara, unuk i njegova vrijedna supruga prave prirodne sokove“, govori Jela Dojčinović.

Kaže da je ljuta na političare koji se najviše svađaju, a trebali bi voditi brigu o životu i mladima.
„Ako nastave ovako ostaćemo bez mladosti, oni odavno odlaze u Njemačku, a mi stari u zemlju. Šta onda vrijedi“, poručila je Jela Dojčinović, najstarija Gradiščanka, koja je danas ušla u 103. godinu života, piše Boško Grgić.

BONUS VIDEO: