Jednog popodneva otišao je da vozi bicikl i nikada se više nije vratio: Nestanak 11-godišnjaka digao je čitav grad na noge, a 3 godine kasnije stiže šok slika

Početkom marta 1998. godine, jedanaestogodišnji Rui Pedro iz Portugala nestaje u blizini majčinog radnog mjesta, da bi 3 godine kasnije, njegova fotografija bila pronađena u bazi podataka Wonderland Club-a, kriminalističke grupe za dječiju pornografiju. Ovo je posljednji put da ga je iko ikada vidio.

4. marta 1998. godine, u Lousadi, Rui Pedro je uzeo svoj bicikl poslije ručka oko 14 časova i svratio do kancelarije svoje majke, koja se nalazila preko puta njegove kuće. Pitao ju je da li može da izađe sa prijateljem, dvadesetjednogodišnjim kamiondžijom Afonsom Dijasom. Njegova majka je to odbila i rekla mu da se igra na terenu iza njene kancelarije. Na komadu zemlje koji je korišćen kao trkalište za konje.

Između 17 i 18 časova, njegov tutor zove roditelje i kaže mu da se Rui Pedro nije pojavio na njihovom sastanku u 17 časova. To mu je bilo čudno, jer on nikada ranije nije propustio čas. Vijest se odmah proširila i formirala se potraga. Kako su počele potrage, komšija je pronašao Rui Pedrov bicikl sakriven u žbunju blizu trkališta, gdje je dijete viđeno kako ga vozi.

Pošto je Rui Pedro pitao da li može da se nađe sa Afonsom, pažnja svih se usmjerila na njega. Afonsa su pitali da li je video dječaka, na šta je on odgovorio da nije, na veoma neobičan i miran način, prema rečima Rui Pedrovog kuma. Kasnije, nekoliko ljudi se sjeća da su videli Afonsa kako razgovara sa Ruijem Pedrom na trkačkoj stazi iz crnog Fijata Uno, automobila njegovog brata. Treba napomenuti da je upravo tamo pronađen Ruijev bicikl.

Afonsov brat mu je pozajmio auto kako bi ga odvezao na obavezni godišnji pregled, na koji je kasnije potvrđeno da se nikada nije pojavio, jer je cijeli dan proveo vozeći se po gradu, bez cilja. Policija ga je potom odvela na ispitivanje. Kada je ispitivanje završeno, Ruijev deda se suočio sa njim u policijskoj stanici, očajnički ga pitajući gde mu je unuk, nudeći mu sve što želi u zamjenu za odgovor. Afonso počinje da plače i kaže mu da nije znao, ali da ako žele da ga pronađu, trebalo bi da zatvore sve granice, jer je vjerovatno već bio veoma daleko, na putu ka stranim zemljama.

Odmah nakon ove izjave, Ruijev rođak, Andre, pokušao je da ga suoči sa razgovorom koji je Afonso vodio sa njim i Ruijem Pedrom. Afonso mu je rekao da ućuti i počeo je da mu prijeti, ali Andre nastavlja govoreći da je Afonso pozvao oba dječaka da „idu kod prostitutki“ i da se sastanu sa njim na mestu koje se zove Kinta da Kostilja (farma Kostilja). Ali Andre nije otišao jer mu je majka to zabranila.

Njegov kum kasnije je ispoljio svoje potpuno razočaranje i ogorčenje zbog policije, pošto su odbili da priznaju ovaj slučaj kao otmicu i vodili su ga više kao slučaj potrage i spasavanja, pošto su mislili da se negde srušio ili je jednostavno previše odlutao. Kako je slučaj počeo da dobija ogromnu medijsku pažnju, porodica je počela da prima desetine telefonskih poziva u kojima su ljudi tvrdili da je Rui Pedro sa njima ili nudili druge tragove. Čak se sjeća i jednog konkretnog poziva gdje je dijete sa glasom potpuno istim kao Rui Pedrov, prema njegovim rečima, neprestano dozivalo svoju mamu, samo da bi mu telefon bio oduzet i neko drugi prekinuo poziv.

Odluka policije je bila da ne prati nijedan trag koji je stigao telefonom.

Mjesec dana kasnije, novinar Nuno Rogeiro piše izveštaj o pariskom Diznilendu za časopis Karas. Između svih fotografija koje je snimio, jedna posebna slika se ističe: sjedeći iza svoje porodice u tunelu Pinokio, nalazi se mali dječak pored čovjeka obučenog u crveno. Ovaj dječak jako liči na Ruija Pedra. Njegova majka vjeruje da je to bio on. Rogeirove fotografije je zaplijenila policija, ali ništa od toga nije bilo. Do danas, to ostaje samo sumnja. Inače, jedna od djevojčica na slici kada je odrasla postala je advokatica Ruijevih roditelja na suđenju Afonsu Dijasu 2011. godine.

U septembru iste godine, britanska policija razbija pedofilski lanac Vonderlend klub koji je djelovao uglavnom onlajn i funkcionisao kao baza podataka hiljada slika i video zapisa. Između njih je nekoliko slika Ruija Pedra. Britanska policija se plašila da je mališan ubijen nakon što su ga zlostavljali. Do danas, ovo ostaje jedini fizički dokaz o tome gdje se Rui Pedro nalazi. Iz nekog razloga, ovo nije baš poznat dio njegove priče. Iako su Vikipedija, nekoliko članaka iz drugih zemalja, nacionalne vesti Portugala i njegova majka potvrdili da je to on, kao i Interpol i britanska policija, portugalska policija je odbacila ovaj dokaz.

Godine 2006, formiran je novi istražni tim i svi ovi tragovi su pregledani. Zaključili su da ovaj konkretan trag ne vodi nigde relevantno, i stoga Afonso Dijas nije bio samo posljednja osoba koja ga je vidjela živog, već je bio i odgovoran za nestanak Rui Pedra. Sam Interpol ima specijaliste za ove slučajeve i oni su izvršili pozitivnu identifikaciju. 16 dece je pozitivno identifikovano na tim slikama, a Rui Pedro je bio jedan od njih.

Ono što bode oči u ovom slučaju je što je 2002. godine u Portugalu izbio veliki slučaj gdje su vladina institucija koja je trebalo da pomaže djeci, nekoliko ljudi u vladi i nekoliko poznatih ličnosti bili umiješani u pedofilski lanac nekoliko godina u to vrijeme. Takođe je postojala potvrda da je barem jedan pedofil iz Kluba Čudesa, „Irski Dejv“, živio u Algarveu u to vrijeme.

U narednim godinama, policija gradi slučaj protiv Afonsa Dijasa, koji je uvek tvrdio da je nevin, na osnovu ključnih iskaza nekoliko svedoka. Njegovo suđenje počinje 2011. godine. Ovi iskazi dolaze od Alsine Dijas, prostitutke kojoj je Afonso Dijas odveo Ruija Pedra, i 3 Ruijeva prijatelja, koji su ga videli zajedno sa Afonsom. Evo šta se dogodilo nakon što je Rui Pedro otišao da se igra na konjskom trkalištu:

Rui Pedro nije poslušao majku. U 15 časova, čekao je Afonsa na hipodromu. Kada je stigao u Fiat Unu, Rui Pedro je ostavio svoj bicikl i ušao u auto, prema rečima trojice njegovih prijatelja koji su sve vidjeli. Prošli su autoputem 106 (Estrada Nacional 106) do Lustoze. Zaustavili su se da razgovaraju sa Alsinom Dijas, kojoj je Afonso platio 10 evra da ima seks sa dečakom. Rekao joj je da Rui Pedro ima 14 godina.

Dijete je izašlo iz auta i došlo do nje, ali je počelo da plače. Ona ga je odvela u sredinu šume, stavila mu ruke na ramena i pitala ga zašto plače. Rui Pedro joj je rekao da ga je Afonso natjerao da dođe, ali da nije htio i da njegova majka nije znala da je tamo. Dječak joj je takođe rekao da mu je Afonso ujak.

Pošto je dječak oklevao i bio nervozan, čekali su tamo 15 minuta, bez ikakvog seksualnog kontakta, a zatim su se vratili. Rui Pedro je ušao u auto, a Alsina veruje da su odjurili u bordel 500 metara odatle. U 18:45, Afonso stiže sam kod svoje djevojke u Freamunde.

Marija de Fatima, još jedan svjedok koji je radio u vatrogasnoj stanici, navodi da je zapravo vidjela Ruija Pedra kako razgovara sa muškarcem u crnom automobilu oko 14 časova, ali nije mogla da vidi ko je vozač. Istog dana, kada su svi bili u policijskoj stanici, Afonso joj je rekao da je on taj koji razgovara sa Ruijem Pedrom. Navodno, Rui Pedro je napustio svoju kuću poslije ručka, sastao se sa Afonsom, otišao da pita njegovu majku da li može da ide sa Afonsom, a zatim se ponovo sastao sa njim. Marija takođe otkriva da ju je tog dana Afonso posjetio u vatrogasnoj stanici nakon njihovog susreta u policijskoj stanici i djelovao je veoma zabrinuto, pitajući je da li zna ko je on i da li zna kako mu izgleda auto.

Nekoliko Ruijevih prijatelja izveštava da je Afonso bio nevjerovatno opsjednut njim dvije nedjelje prije nego što je nestao. Znao je sve o njegovom životu, gdje je, s kim je i šta će raditi sljedećeg dana. To su bili i dječaci koji su bili su svedoci kako Rui Pedro ulazi u Afonsov automobil, jer su svi zapravo planirali da igraju fudbal na tom terenu dan ranije, ali kada je Rui Pedro razgovarao sa Afonsom, on im je signalizirao da ipak neće igrati i ušao je u automobil.

Djeca su razgovarala sa policijom u vrijeme nestanka, ali su njihova svjedočenja odbačena. Sećaju se da se policija ponašala kao da lažu. Tek 2011. godine su uzeti kao vjerodostojni svjedoci. Isto se dogodilo i sa Alsinom Dijas. Uzeli su njen iskaz tada, ali su ga odbacili iz nekog razloga koji čak ni glavni istražitelj tima iz 2006. godine ne može da razijume.

Rui Pedrova sestra kaže za list „Publiko“ da je skandalozno što je njihova porodica otvorila vrata Afonsu, a on je na kraju uradio tako nešto. Ona se sjeća da su Rui Pedro i Afonso bili dobri prijatelji, jer je Afonso bio stariji i stoga uzbudljiv novi izvor znanja za dijete, a Afonso se dobro slagao sa njim jer je i sam bio veoma djetinjast. Ona se takođe sjeća situacije koju je smatrala nevjerovatno čudnom, a koja se dogodila godinu dana prije nestanka njenog brata, kada je Afonso odlučio da fotografiše nju i Ruija Pedra. Nikada ranije to nije uradio.

Rui Pedrov ljekar takođe daje svjedočenje, i ispostavlja se da je dijete patilo od epilepsije. S obzirom da nije imao lekove sa sobom, mogao bi da pati od uzastopnih epileptičnih napada, što bi vjerovatno izazvalo teško oštećenje mozga ili još gore.

Afonsov alibi za to popodne nije nikako vjerodostojan. On kaže da Rui Pedro nije ušao u njegov automobil, iako su 3 Rui Pedrova prijatelja rekla da jeste, i da se samo odvezao do Pasos de Fereire, obližnjeg grada, i sjeo u automobil ispred apoteke Čaves na neko vrijeme. Zatim je izašao i otišao u šetnju, razgledajući izloge i šta sve ne, pošto mu se grad toliko dopao. Nakon toga, odvezao se do kuće svoje djevojke. Afonso Dijas je osuđen na 3 godine zatvora, od kojih je odslužio samo 2/3, nakon čega je pušten iz zatvora.

Ovaj slučaj je imao tako očigledne tragove, brojna svjedočenja da je policija odlučila da ignoriše i ne može čak ni da objasni zašto. Čvrsto se vjeruje da je Afonso prodao Ruija Pedra, ali činjenica da je imao epilepsiju takođe pokreće izvjesne sumnje u to da li bi mogao da preživi nekoliko mjeseci ili ne. Doktor je rekao da u retkim okolnostima, osoba sa epilepsijom može da pati od gubitka pamćenja. Dakle, postojala je šansa da je Rui Pedro mogao biti tamo negdje i jednostavno zaboraviti svoju prošlost zbog napada. Iako retko, to bi takođe moglo imati smisla. Ipak, najvjerovatnije se nikada neće znati sa sigurnošću.