ISPOVIJEST SRPSKIH MATIČARA: Još na vjenčanju znaju koliko će brak da traje, a ovi znaci nikad ne omanu

„Poslije nekoliko godina rada smo počeli da razmišljamo – ko su ti ljudi koji sklapaju brak. Ko je odakle, iz kakvih sredina, kakvi su im kulturološki korijeni, porodice, interesovanje, društveni status, materijalni…“, otkrivaju dvojica matičara koji žele da ostanu anonimni jer – posao tako nalaže. Jedan otišao u penziju, drugi je još aktivan,a decenijama su radili zajedno u jednoj od centralnih beogradskih opština, „nagledali“ se svačega i postali eksperti za procjenu budućnosti brakova u čijim su sklapanjima bili važni akteri.

„I kada smo počeli da dobijamo presude o razvodu brakova, shvatili smo da većina njih uopšte ne zna šta je zajednički život. Neka im je i lijepo nekoliko sati dnevno, ali šta će sutra kada se probude? Ko će da ode u kupovinu, ko da razmjesti po stanu, spremi ručak, baci đubre, sipa benzin u automobil, plati račune u pošti… Rijetko ko to prije braka raščisti u svojoj glavi. Sve se svede na trenutnu privlačnost. A ako se brak zasniva na tome, onda ne može da traje. To je jednostavno hemijski proces„, kažu.

Pa tako su uveli jednostavno pravilo za ‘opkladu’, koja to suštinski nije bila, jer je „pobjednik“ imao samo zadovoljstvo bolje procjene. U praznu rubriku u koloni u koju se unose podaci mladenaca grafitnom olovkom su upisivali vrijeme za koje misle da će se razvesti. Kada bi kasnije od suda dobijali obavještenje o razvodu, vidjeli bi ko je bio bolji prognozer, gumicom brisali upisano i penkalom unosili zvanične podatke. Naravno, nisu to činili za sve parove koje vjenčavaju, već za one koje odmah procijene kao „rizične“. A takvih nije malo.

Na pitanje koliko su parovima koji im djeluju neskladno davali vremena do razvoda odgovaraju – od nekoliko mjeseci do dvije ili tri godine. Nisu to bile klasične opklade, „već čisto zanimacija da vidimo koliko smo upoznali ljude, da nam posao bude interesantniji„.

Prema njihovoj tvrdnji, o brakovima u Srbiji postoji mnogo zabluda, jer je tradicija njihovih ugovaranja iz interesa neuporedivo duža od zajednica „zasnovanih na ljubavi“. Ostavimo li po strani slučajeve gdje su razmirice među parovima prisutne još pri ugovaranju datuma vjenčanja i drugih okolnosti, što jasno ukazuje šta će slijediti, kao teško savladive prepreke navode velike kulturološke i obrazovne razlike, okruženja u kojem su odrastali, ona u kojem rade, društveni status porodica i prijatelja, materijalne razlike…

„Ako je s jedne strane tipična građanska porodica, a s druge ona koja je tek stigla u grad, to su dva svijeta koja će teško da se usaglase jer su im porodične tradicije i vrijednosti potpuno različite. Kako da se razumiju? Potomak koji je tek stigao u Beograd iz nekog malog mjesta s brda i djevojka odrasla u Vojvodini? Ne tvrdim da to nikako ne može da uspije, ali je potreban mnogo veći trud. Sam odnos prema ženama je u tim krajevima i danas drugačiji. Negdje žene i djeca još sjede za odvojenim stolom od muškaraca, a djevojka koja bi trebalo to da razumije je treća građanska generacija! Ne ide to nimalo jednostavno, praksa je pokazala da to u brojnim slučajevima ne može da se prevaziđe.“

Uvjereni su da o sebi razmišljamo znatno bolje nego što na to realno imamo pravo, jer je najveći broj nas koji živimo u urbanoj sredini „uglavnom prva, eventualno druga generacija“. Malo je te urbane tradicije.

„Hajde da uzmemo primjer kada oboje imaju visoki nivo obrazovanja, da su u tome egal. Osim porodica sa obje strane, tu se pojavljuje i okruženje oba supružnika. Dok su se zabavljali, viđali su se s društvom i s jedne i s druge strane, upoznavali se međusobno sa starim prijateljima, sa kolegama s posla. Idealno je kada su partneri iz istovetnog intelektualnog okruženja, ali to je u praksi rijetko. 

Ako je, na primjer, njeno društvo višeg obrazovnog nivoa, iz intelektualne porodice, a on iz slabijeg, bez obzira na to koliko se lično usavršavao da bi završio škole, kako da se uklope? On je malo ili nimalo putovao po svijetu, nema naviku da odlazi u bioskop ili u pozorište, na koncerte, a njeno društvo je sasvim drugačije, razgovaraju o putovanjima, iskustvima iz svijeta, utiscima sa predstava…

O čemu on da priča? Ovi o Parizu, Veneciji ili Njujorku, a on o rodnom kraju. Uglavnom ćuti u takvom okruženju i s vremenom počinje da izbjegava društvo kojem ne pripada. Opet, on je u svojoj sredini glavni ‘baja’ i gledaće da što više uvuče ženu u tu priču gdje se osjeća važnim. Naravno da tu nastaju problemi koji se često završavaju razlazom. Rijetko uspijeva brak kada se ljekarka uda za vozača.“

Većina mladenaca u početku živi s roditeljima jednog ili drugog supružnika. Mali je procenat onih koji zajednički život počinju samostalno. „To se mi zavaravamo da je drugačije. Većina kaže – u početku ćemo tako, pa ćemo da se snalazimo. A kakvi su bili stambeni krediti pre 10 ili 15 godina? Užas! Ko se u to uvalio, ugasio je. Bez pomoći porodice ne mogu da prežive. Ne govorim o malom sloju koji ima novca. Većina se muči. Onima koji su podstanari strahovito pada standard zbog svih troškova iznajmljivanja stana i nastaju problemi, počinju svađe. Mnogi se razvedu baš zbog nemogućih uslova u kojima su se našli.“

Još u restoranu se vidi ko je „šef“

Otkad je uvedena mogućnost da se formalnost sklapanja braka obavlja u restoranima, to je gotovo postalo pravilo. „Odmah se tamo vidi kakve su rodbine s čije strane, u kakvim automobilima dolaze, kako su obučeni, da li su im odijela skrojena po mjeri ili su pozajmljena, kakve su cipele, satovi, kakve poklone donose, kako se ponašaju, gdje ko sjedi, čija je familija bliža mladencima, a ko je u ćošku, ko časti muzičare, a ko je jedva skupio novac da donese poklon, plati jednu fotografiju…. I odmah se zna ko je šef u toj priči.“

Kao najupečatljivi primjer lošeg odnosa pamti mladoženju iz takozvane stare beogradske porodice i mlade koja je nedavno stigla u grad. „Odmah se vidjelo da od toga nema ništa ili da će mlada, ako joj ne prekipi, do kraja života morati da trpi omalovažavanje.“

Samo naizgled sitnica – da je mladoženja tražio da se prvo fotografiše njegova familija – bila je dovoljan signal u kom smijeru brak ide.

„Svi sa njegove strane su se slikali samo s njim, pa su onda doveli i mladu i sve to ponovili. Tek je poslije toga mogla da se fotografiše i njena porodica. Od prvog trenutka se vidjelo da je to ‘gaženje’. Naravno da je brak propao. Ipak djevojka nije mogla dugo da trpi takav odnos.“

Narav i mentalitet opisuje drugim primjerom:

„Velika svadba u hotelu. Kao matičari unaprijed znamo kako će se mladoženja i mlada izjasniti o prezimenu jer se to dogovorimo ranije. I mlada saopšti da zadržava svoje prezime i dodaje muževljevo. Kako je to rekla, mladoženjin otac vikne: ‘Stani malo.’ Muk u sali. ‘Ko ovo plaća? Čija kuća ovo plaća? Kakva, bre, dva prezimena?’ Mladenci u šoku, on spustio glavu, mlada se trese. I odustane od dva prezimena, uzme samo muževljevo. Razveli su se, mada ne baš brzo koliko sam predvidio.“

„Kada je saznao šta se desilo, mladoženjin otac je uzeo mikrofon od muzike, zamolio goste s mladine strane da svi napuste restoran, a da zvanice s mladoženjine strane ostanu kako bi proslavili što su se ‘riješili kur…’ Muzika zatečena, ne znaju šta da sviraju, a mladoženjin otac krene od stola do stola da nazdravlja i podiže atmosferu. Pozove šefa hotelskog restorana, zatraži da se za njegove goste spremi i kompletna večera, kaže da će, bez obzira na cijenu, sve to da plati. ‘I da ništa ne fali.’ Ostali su do zore. Muzika nikad više novca od bakšiša nije zaradila.“

Dirljivo vjenčanje

Najdirljivije vjenčanje je bilo između visokoobrazovanog para. Već su imali dvoje dece, ali formalno nisu ozakonili zajednicu. „Nažalost, on je doživio saobraćajni udes i ostao paralizovan. I poslije te tragedije odlučili su da se i zvanično uzmu. U kući su bili prisutni roditelji sa obe strane i kumovi. Toliko lijepo i dirljivo. A teško je ostati potpuno pribran u takvim okolnostima. Ganulo me je neopisivo.“

Daleko od očiju znatiželjnih ostaju vjenčanja na kojima se, kada alkohol uzme maha, započnu kavga i tuča između rodbina s jedne i druge strane. „E, kada bi snimatelji i fotografi mogli da objave ‘kolekcije’ sa takvih svadbi, to bi bila zabava. Ne smiju, naravno, plaćeni su da rade i snimke predaju onom ko ih je platio,“ piše Njuzvik.

Prijetnje i tuče

Bilo je i prijetnji očeva koji nisu željeli da im se kćerka uda za čovjeka kojeg oni ne prihvataju, jednog gospodina je vjenčavao četiri puta, na velikom vjenčanju su i mladoj i mladoženji roditelji bili razvedeni, pa su svi došli s novim porodicama i djecom iz novih brakova, sjedili za istim stolom i savršeno se proveli, a za takozvanu estradu, sportiste i kriminalce nema šta da kaže, sem da je riječ o bacanju novca.

Ali „ima i kriminalaca koji koriste vjenčanje da promijene prezime, uzmu ženino. To im je dozvoljeno, na drugi način to ne mogu da urade. Dobiju nova dokumenta i mogu da putuju gdje hoće. To policija ne može da im zabrani.“

I kao važnu napomenu o modernoj „zajednici iz ljubavi“ navodi da se parovi sa mnogo novca znatno rjeđe razvode od drugih, a da je razlog jasan: „Njima se interesi prepliću. Čak i familije preko mladenaca sklapaju neke poslove. I ne žele poslije da dijele imovinu koju su stekli tokom zajedničkog života.“

Najkraći brak

Najkraći brak, ako se tako može nazvati, s neobičnim raspletom, bilo je vjenčanje poslije kojeg su se svatovi uputili u hotel na proslavu, a mlada ubrzo pobjegla s nekim iz sobe u koju je otišla da se navodno presvuče.